U razmaku od par dana preminuli su Predrag Matić – Fred, Budimir Lončar i Borislav Đorđević, poznatiji kao Bora Čorba.
Tri zanimljiva lika, tri velika ispraćaja u medijima, tri čovjeka čija je smrt uzrokovala veliku tugu kod (zabrinjavajuće) velikog dijela javnosti u Hrvatskoj…
Fred Matić nije bio ni izbliza zanimljiv političar koliko je bio zanimljiv čovjek. Rođen u Požegi, školovanje učitelja je završio u Osijeku i počeo raditi u Vukovaru, gdje ga je zatekao rat. Iako političku karijeru započinje kao savjetnik HDZ-ove premijerke Jadranke Kosor, završava ju kao istaknuti član SDP-a. Piše autobiografski roman “Ništa lažno”, u kojem opisuje svoje herojstvo u obrani Vukovara i svoju žrtvu kao zatvorenik srbijanskih logora. Najzapamćeniji ostaje kao ministar branitelja u vrijeme “šatoraša iz Savske” te kao europarlamentarac koji je svesrdno nastojao učiniti pobačaj širokodostupnim, zdravstvenim “pravom”.
Njegova posljednja javna pojavljivanja bila su na Trgu bana Jelačića, gdje je prosvjedovao protiv molitelja koji se okupljaju na molitvu prvim subotama u mjesecu.
Njegovo preminuće je kroz medije odjeknulo kao bomba. Danima su se citirala njegova ratna junaštva, izražavalo divljenje njegovom beskompromisnom karakteru, organizirala se komemoracija i knjiga sjećanja, u koju je zahvalni plebs mogao upisivati svoje misli… U roku od par sati je kompletna ljevica nakon dugo vremena pozdravila arhetip hrvatskog branitelja, koji odjednom više nije bio kockoglavi, krezubi terorist odgovoran za raspad njihove domovine, već stvarni heroj stvarno obrambenog rata. A utjelovljenje tog heroja je postao upravo Matić.
No onda su se počeli javljati ljudi koji su dovodili u pitanje ratna djela na kojima je Matić izgradio iznimno unosnu političku karijeru…
Prvo se u komentarima ispod hvalospjeva o pokojniku javio Antun Herman, koji tvrdi da je bio s njim u sobi u logoru Mitrovica. On kaže da Matić tamo nije bio zvan ni na ispitivanje, a kamoli da je bio prebijan, kako tvrdi u svojoj knjizi.
Potom se javila Marija Sefčik, koja tvrdi da je njen otac bio Matićev suuznik i kaže kako je, dok su drugi bili redovito premlaćivani i izvođeni na streljanje, Matić jeo i pio s čuvarima logora te prokazivao pripadnike ZNG-a među civilima.
Zlatko Panković pak tvrdi kako je Matić bio mobiliziran 6.10.1991. i izvučen iz podruma, a ne dobrovoljac – kako je sam tvrdio. Iste noći je, kaže Panković, pobjegao s položaja i skrivao se u podrumu s potvrdom da ima urasli nokat.
Možda su najvjerodostojniji svjedoci Matićevog ratnog puta ipak – vukovarski branitelji. U prilogu “Bujice” iz 2016. godine, pod punim imenom i prezimenom Dragan Trehub, Pavle Marušičević, Josip Blažević, Zvonimir Kološnjaj i Nikola Tarle svjedoče kako je Predrag Matić bio na ratištu znan jedino po krađi televizora s bratom, prevozeći ih u crvenoj Škodi Favorit. Ironično, glavu mu je vjerojatno tada spasio jedan od najvećih heroj DR-a, general-bojnik Blago Zadro, koji je zabranio svojim borcima da se bave Matićima dok traje obrana Grada.
Što se tiče Freda kao legendarnog uništavača srpskih tenkova, jedan jedini tenk u Hercegovačkoj ulici – gdje je Matić navodno počinio svoja herojstva – uništen je 14.9.1991. i uništio ga je netko drugi – tvrdi Marušičević. Gdje ih je Matić uspio uništiti još 8, vjerojatno će zauvijek ostati nepoznato.
No globalističku medijsku mašineriju ne treba podcjenjivati. Kao što svake godine broj žrtava Jasenovca naraste za par stotina tisuća kako bi se Hrvate održalo taocima tri godine povijesti od 1.300 godina postojanja hrvatskog naroda, sasvim je realna mogućnost da za 20-ak godina čitamo o Predragu Matiću kao glavnom, ako ne i jedinom branitelju Vukovara u listopadu i studenom 1991. godine.
Mi koji je probavljamo propagandu ćemo ga se ipak sjećati kao političkog oportunista, koji je skakao od sreće kada je Europski parlament prihvatio njegovo izvješće o seksualnom i reproduktivnom zdravlju žena, koje je uključivalo i masakriranje nerođenih u utrobama majki kao “zdravstvenu uslugu” te kao protivnika priziva savjesti za liječnike i medicinske sestre.
Tjedan dana nakon Matića preminuo je Budimir Lončar, a mediji su doživjeli novi šok i pripremili novi val naricanja. Mlađim generacijama napojznatiji kao politički moćnik iz sjene i guru kojem su na kavu u Kaptol centar dolazili premijeri, predsjednici, ministri, europarlamentarci… stariji ga se sjećaju kao čovjeka koji je isposlovao embargo na uvoz oružja u trenutku kada je agresor u rukama imao 98%, a hrvatski branitelji tek 2% oružja. Prozvan u Večernjem listu “čovjekom koji je Hrvatsku osudio na smrt” od strane Davora Ivankovića 24.9.2006. godine, povodom smrti ga isti taj list proziva “istaknutim hrvatskim diplomatom”. Možda se zaokret u retorici može objasniti velikim udjelom Igora Žeželja, bivšeg menadžera nogometnoga i košarkaškoga kluba Crvena Zvezda u vlasničkoj strukturi Večernjaka?
Lončarovi susjedi iz Preka na Ugljanu ga se sjećaju ponajviše kao čovjeka koji je više puta prebijao svoju majku, a prepričava se i dogodovština iz vremena rata, kada mu je rodna kuća zbog antihrvatskih nastojanja zalivena izmetom.
Zajedno s Tuđmanom i Manolićem, Lončar je najpoznatiji komunistički konvertit te je “preko noći” postao hrvatski domoljub(?) i zadržao ogromnu količinu političke moći sve do smrti.
Mi koji je probavljamo propagandu ćemo ga se ipak sjećati kao čovjeka koji je aktivno onemogućavao hrvatsku obranu tijekom rata, tj. pogodovao crnom tržištu i švercanju oružja zbog kojega je svako sredstvo potrebno za obraniti Hrvatsku bilo deset puta skuplje od realne cijene. Lončar je omogućio priče poput “metak – marka” i procvat ratnog profiterstva. Nakon rata je uživao ulogu političke sive eminencije, iz čijeg su mentorstva proizašle razne poznate lijeve i “desne” političke figure.
Danas nam pak mediji valjaju da je preminuo samoprozvani i ponosni četnik, Bora Čorba. Danima su nas izvještavali o njegovom propadajućem zdravlju, uz epitete ako “legendarni roker” i “veliki pjesnik”. Jutros je pak omanuo Telegram, još jedan portal koji se s područja Srbije prelio na hrvatsko tržište, kada je u zaglavlje FB objave o Čorbinoj smrti prvo napisao “tužna vijest”, da bi potom zaglavlje promijenili u: “Odlazak rock legende”, nakon ismijavanja komentatora.
Poznat kao velikosrpski nacionalist, Đorđević se nikada nije ispričao za svoje sijanje mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima. Pa ni kada je počeo planirati turneju po istoj. Svoju pjesmu “E, moj druže zagrebački”, u kojoj pjeva:
“E moj druže zagrebački
evo nas kod vas u pljački
mi ćemo vas opljačkati
a vi ćete svi plakati.
Moja braćo zagrebačka
ja seljačina iz Čačka
nemojte da stavim tačku
na svu braću zagrebačku”,
je u intervjuu za Muzika.hr nazvao “šalom”.
Doduše, do tada smo se mi Hrvati već debelo poltronski (ponovno) klanjali Arkanovoj udovici Ceci, Lepoj Breni koja se tijekom rata slikala sa srpskim crvenim beretkama i raznim drugim manje ili više četnički identificiranim cajkama pa ne treba čuditi da se i Bora Čorba osjećao pozvanim i dobrodošlim.
Mi koji je probavljamo propagandu ćemo ga se ipak sjećati kao četnika, čovjeka koji je zagovarao velikosrpsku propagandu i nazivao Knin, Zadar, Šibenik… srpskim teritorijem. Ipak, za razliku od prethodne dvojice, on nije okićen raznim državnim odlikovanjima i ne čeka ga pokop uz najviše počasti u Aleji (hrvatskih?) velikana.
Čemu ovaj tekst, koja je poanta?
Sve navedeno su simptomi jedne bolesti, zajedno sa sve češćim incidentima poput ogromne petokrake u Splitu ispred koje Bijelo Dugme pjeva odu svojoj pokojnoj državi, tzv. “Trnjanskih krijesova” u Zagrebu, javno financiranih “Dana mladosti” u Kumrovcu…
Ta konstantna relativizacija uloge agresora u Domovinskom ratu kroz priče o oprostu i zaboravu, dok se s druge strane pljuje po braniteljskoj ulozi pripadnika pobjedničke hrvatske vojske kroz izjednačavanje s ustaštvom, priče o “regionu”, prešućivanje sve češćeg četnikovanja po Hrvatskoj i slinavi nostalgičarski feljtoni o “dobrim, starim vremenima” ukazuju na vrlo ozbiljan problem u kojem se nalazimo trenutačno, dok stojimo pred sveprisutnim prijetnjama mračnih globalističkih sila, korporatističkih divova poput BlackRocka i Vanguarda koji povlače svoje šahovske figure diljem svijeta:
mi Hrvati nemamo svoje medije.
Mi nemamo svoje političare.
Mi nemamo svoju kulturu.
Ponovno živimo u okruženju, iza neprijateljskih linija.
Devastirani sitnim interesima kvislinga koji s nama dijele domovnicu – i ništa više.
Živimo u jednoj alternativnoj Hrvatskoj, u kojoj smo kao Hrvati koji vole svoju domovinu ponovno manjina. Rastrgani između “poštenih” jugonostalgičara i “desnih” lopova.
Prvi Hrvatsku mrze kao koncept, a drugi Hrvatsku vole kao sredstvo pljačke.
Ljevica je sve otvorenije antihrvatski nastrojena. A “desnicu” čine sitni kokošari koji će se međusobno poklati za pregovaračku poziciju pred anemičnim sinom majora KOS-a i JNA lekarke, na čelu pravomoćno osuđene kriminalne organizacije koja je 1990. godine u članstvo uzela 90.000 dojučerašnjih članova SKH.
Da nije smiješno, bilo bi tragično.
A sve je manje smiješno…
Ostaje pitanje: jesmo li kao vjernici dužni o pokojnima govoriti isključivo samo najbolje? Ili je vrijeme da napustimo formalne kurtoazije te počnemo o njima (a i njihovim živućim istomišljenicima) govoriti istinu? Istinu o njihovim riječima i djelima, kojima su se sami odredili?
Ako ćemo se držati prvoga, možemo reći da je Predrag Matić imao odličan nos za političke prilike i savršeno znao kada i gdje treba prijeći kako bi napredovao.
Budimir Lončar je nesumnjivo bio iznimno vješt i međunarodno cijenjeni diplomat – bez da navodimo za čije, tj. protiv čijih interesa.
Bora Čorba je sasvim sigurno bio čovjek s kičmom, tip koji nije odustajao od svojih uvjerenja. Što je danas velika rijetkost.
Iz naše perspektive, samo je jedno sigurno: ostaje nam nadati se da su sva trojica u posljednjim trenucima života zazvala Gospodina i spasila se, jer
Bog sasvim sigurno ne želi da niti jedna duša propadne.
Ivan Pokupec/S.Word