U Hrvatskoj je trenutno na snazi teror lažnih bombi i bombastičnih laži…
Histerija na djelu
Na djelu je “historija histerije”. Orjuna i ultra ljevičari “prosto ne mogu da veruju”. U Imotskom je Marko Perković Thompson doveo 50.000 tisuća “zaslijepljenih” ognjištara.
Istoričar Hrvoje Klasić komentira: “Sram me je!” Napokon, već je vrijeme za sram. Istoričar nastavlja: “Tako su pozdravljali Hitlerove sluge”. Svaka ti dala, istoričaru! Četiri godine Domovinskog rata te i takve “Hitlerove sluge” živcirale su razne Klasiće s pozdravom “Za dom…”. Između ostalog, Domovinski rat donio nam je i pobjedničku toleranciju prema takvima kao što su Klasić, Dragan Markovina, Ivo Goldstein, Tihomir Jakovina i ostali članovi zloglasnog Vijeća za suočavanje s prošlosti.
Domovinski rat odnio nam je 402 dječja života. Današnju mladost koja živi u slobodi i miru (ta tako tragična činjenica za jugofile) slavi na Thompsonovom koncertu pa ih orjuna i jugofili žele pod svaku cijenu pretvoriti u “proustašku histeriju”.
Bravo (ili rio bravo) za profesore povijesti s Filozofskog faksa u Zagrebu! Kad se svake godine u svibnju deru i pjevaju partizanske pjesme u Kumrovcu, to ih ne zabrinjava, ali ovo u Imotskom ne mogu podnijeti. Koji dvostruki moral! Tin Ujević, genijalni hrvatski pjesnik, koji je 1945.g. od raznih jugofila i orjunaša dobio desetgodišnju zabranu pisanja, a čiji su kip u Imotskom zavili u HOS-ovu zastavu, napisao je u svojoj pjesmi: “U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine; malena mjesta srca moga, spomenik Brača, Imotskog…” I kad su si umislili kako su sve “posložili”, iza ugla je iskočio Mato Franković, gradonačelnik Dubrovnika, i pokvario im bal vampira.
Naša Ivanka Tome je čvrsto uvjerena kako je Matino “ustaševanje u gostima po receptu njegova šefa Plenkovića”. Možda je žena dobila sunčanicu. Evo, što nam sve donose ekstremno visoke temperature. Pritajeni “ustaša” – Andrej Plenković.
Ivanka misli da je Mate “ne znajući kako drugačije privući pažnju” pa je u “sigurnom okruženju braniteljske populacije u Cisti Velikoj zaurlao Bog i Hrvati i Za dom spremni”.
Bravo, Ivanka! Nije Mate gradonačelnik Šapca ili Niša, on je gradonačelnik Dubrovnika koji još nije srpski… Kod naših novinara uvijek ista priča. Neki su nemoralni, a neki imaju dvostruki moral…
Domaćinstva kojima su zbog neplaćanja struje iskopčana, svečano su proslavila Noć šišmiša, tj. snalaženje u postkomunističkom mraku.
Javio mi se i čitatelj moje kolumne iz Belog Manastira. Kaže: “Bavim se poljoprivredom, ali sam propao!” Kamo? “U zemlju!”
Oscar Wilde je surovo iskren: “Neki bi ubili i najboljeg prijatelja ne bi li došli u priliku da mu napišu epitaf”.
‘Službena’ istina
Često se u svojim kolumnama “očešem” o legendarne “profe” povijesti s Filozofskog faksa u Zagrebu. Jedan ljeviji od drugoga. NOB-e, Josip Broz Tito, Sutjeska i Neretva, život i djelo Mike Špiljka, ali ni slovca o strjeljanijima homoseksualaca i neistomišljenika u NOB-u, lažnim legendama o tobožnjim borcima za slobodu i o friziranju povijesti ne bi li se dobila “podobna” katedra…
Zaraza glorifikacije komunizma i Tita, kao nečeg što je “službena” istina, proširila se poput “svinjske kuge” i na druge fakultete. Što si ljevije, to su ti vrata društvenih fakulteta otvorenija… Čim se uhvatiš za kvaku već si unutra, u zagrljaju svojih istomišljenika.
Na tom mitu godinama se grade karijere, pišu knjige, polažu doktorati… Naš Domovinski rat, naša briljantna pobjeda još uvijek za takve nisu niti će ikada biti “tema”.
Moj nekadašnji portal na kojem sam i počeo “kolumnariti” rasplakao se nad tužnom sudbinom Rade Šerbedžije. Uglavnom, Radi su i otac i majka Srbi pa je Radi teško. Pa zar stvarno treba pisati takve jeftine pamflete? Kad je rat počeo, Rade je otišao na “rezervni položaj”, a kad je rat završio Rade se vratio.
Kad su agresori dobili nogom u tur Rade se vratio u “Tuđmaniju” i dobro mu ide. Zagreb, Rijeka, Brijuni… Radi je u Zagrebu i na Brijunima odlično. Hvala Bogu! Sad se čudi rezerviranosti prema njemu.
I što sad? Ono što čudi je činjenica da se je u Domovinskom ratu aproksimativno desetak tisuća Srba borilo na hrvatskoj strani, a o njima nitko ne piše ni riječi niti se trudi da im priskrbi sve što bi im moglo zatrebati. Međutim, nedostatak “oduševljenja” prema Radi i njegovoj ulozi u razrušenom Vukovaru ne ide na onu stvar ekipi.
U gori i dalje raste zelen bor… Okrenite se malo i onim Srbima koji su se borili i ginuli za ovu državu. Poanta čitave priče je da nije bitno odakle si nego kakav si…
Davor Ivanković je medijski alkar. Pogađa u sridu. Kaže: “Neki bi sada zbog ‘Jure i Bobana’ slali na Goli otok. Zato se i dalje pjeva, a “društveni higijeničari” ne spavaju. Zato i izgledaju tako neispavano. Skandalozno!
U Imotskom su deseci tisuća Hrvata pjevali hrvatske pjesme na hrvatskom jeziku uz hrvatske zastave. Sramota! Zovite odmah Radu, Tomića, Pofuka, Rudanicu, Tomu, Bajrušija… Još Juga nije propala…
Crkvenim “krugovima” vraćaju se oduzeti stambeni i poslovni “kvadrati”.
Na kraju krajeva i na početku početka, najstariji posao ipak je bio stvaranje svijeta.
Hercegovački portal