Na sinoćnjoj večernjoj misi u 19,00 sati na vanjskom oltaru crkve Svetog Jakova u Međugorju koju je vodio fra Miljenko Šteko provincijal Hercegovačke franjevačke provincije pred više desetina tisuća hodočasnika iz cijelog svijeta i zemlje, koji su bili u ekstazi i zanosu je slavljena 40-godišnjica Gospinih ukazanja u Međugorju. Mnogi od tog silnog mnoštva nisu mogli suspregnuti suze koje su se slijevale niz njihova lica a poglavito niz lica onih koji su svih ovih 40 godina, od prvih Gospinih ukazanja 25.06.1981.godine proživljavali svojevrsnu Kalvariju-Golgotu Međugorja, međugorskih vidioca pa i samih pučana Međugorja. U izuzetno produhovljenoj propovijedi fra Miljenko Šteko je kronološki poredao događanja od prvih ukazanja pa do dana današnjeg naglasivši kako se za ovo maleno mjesto u Hercegovini čulo diljem svijeta koje je u svoj svojoj punini proslavilo Kraljicu Mira,Blaženu Djevicu Mariju.

Riječima fra Miljenka Šteke se odista nema što dodati jer je on jedan od onih koji su zajedno s Međugorjem, vidiocima i svim žiteljima Međugorja i Hercegovine koji su štovali BDM neumorni bdio i snio snove pravednika kojima je Međugorje u srcu, u duši u svakoj pori njihovog bića unatoč silnim podmetanjima vidiocima, ukazanjima, njihovoj djeci,kao i svima onima koji su od prvog dana ukazanja čvrsto i nepokolebljivo povjerovali kako se u Međugorju dogodilo i događa nešto čudesno i čarobno čemu ljudsko oko i ljudski um neokaljan i čist od svih zabluda koje sa sobom nosi malo vjernost svjedoče svih ovih godina.

Ovdje se neću osvrtati na propovijed fra Miljenka Šteke već moje osobno iskustvo kao pisca ovih redaka koliko mi to moje intelektualne mogućnosti dopuštaju. Jučer na sam dan 40 godišnjice ukazanja bio sam jako dobro upoznat s rasporedom Svetih misa u Međugorju te sam odlučio sudjelovati u Euharistijskom slavlju na jutarnjoj misi koja je zakazana za 07,00 ujutro jer nisam imao objektivnu mogućnost sudjelovati na večernjoj misi koju je predvodio fra Miljenko Šteko.

Krenuo sam prema Međugorju negdje oko 06,05 sati ujutro, gdje sam već u Mokrom zamijetio poneku skupinu hodočasnika s naprtnjačama na leđima koji su se pješice zaputili u Međugorje koje je kojih 35 km udaljeno od Širokog Brijega. Vozeći se tako prema Buhovu zamijetio sam kako se broj hodočasnika povećava s obje strane puta te je stoga trebalo biti jako oprezan vozeći se ka Međugorju.

No, od svega je bilo najdirljivije kako se među skupinama hodočasnika nalaze veći broj djece od kojih 6 do 10 godina i malo starijih, , koji zajedno sa svojim roditeljima hodočaste u Međugorje pa čak i onih koji imaju preko 65 godina života. Ne mogavši suspregnuti suze one su krenule teći niz moje lice premda sam relativno očvrsnuo jer sam sudionik Domovinskog rata, obiteljski čovjek naviknut na gubitke svake vrste pa i svojih najmilijih.

Toga trenutka ni od kuda pozvane u moju su glavu navrle misli koje su se strelovitom brzinom kronološki redale jedan za drugom od prvih ukazanja Gospe u Međugorju pa do dana današnjeg. Kada se BDM ukazala u Međugorju ja sam služio tzv.“JNA“u Srijemskoj Mitrovici i tu sam imao svojevrsne sukobe s poručnicima, majorima i pukovnicima te zločinačke vojske koji su smatrali kako se u Međugorju dogodila laž koju svjesno i namjerno puštaju u javnost međugorski“sveštenici“koji su po njima“nekim projektorom“puštali filmove na mjestima na kojima se „navodno“ukazala Gospa. Na „brdu“ukazanja kako su navodili.

Normalo kako sam reagirao jer Međugorje je moje, ja sam njihov,srcem i dušom u Međugorju,i stao sam u obranu Međugorja, vidioca i franjevaca jer sam rođen ispod franjevačke crkve na Širokom Brijegu i nisam mogao ostati indifirentan prema napadima na naše svetinje koje su učinili oni koji nose istu zvijezdu petokraku koja je 07.veljače 1945.godine pobila naše nevine franjevce u franjevačkom samostanu.

Po povratku iz JNA u rujnu 1981.godine po prvi puta sam hodočastio u Međugorje i od tada se staza mog života uvijek kretala i kreće prema tom mjestu. Bilo kada ili bilo gdje se nalazio ili prolazio ja sam znao kako me u to mjesto vuče neopisiva snaga kojoj se nikada nisam mogao a ni želio oduprijeti.

S Međugorjem sam rastao i gradio se kao čovjek. Jako sam dobro bio upoznat s montiranim političkim procesom fra Jozi Zovki koji je zbog izrečenih riječi na Svetoj misi, koje su bile citat iz Evanđelja bio osuđen na kaznu zatvora u kojemu je teško obolio nakon čega je njegova pastoralna služba u tom mjestu naprasno završila a sve zbog njegovog svjedočenja vjere u Boga i vjere u vjerodostojnost izjava međugorskih vidioca.

Jako sam dobro upoznat kako je tadašnji biskup Pavao Žanić nakon prvih ukazanja Gospe međugorskim vidiocima čvrsto povjerovao u njihove izjave rekavši kako „djeca ne lažu“,da bi nakon mjesec dana od tih ukazanja radikalno izmijenio svoj stav te radio sve kako bi ih diskreditirao u javnosti, no nije uspio zaustaviti početak nečega o čemu nije mogao ni sanjati. Ovdje se opravdano postavlja pitanje drastične izmjene njegovog stava o vjerodostojnosti ukazanja i samih vidioca kojima je odmah povjerovao da bi nakon toga govorio sasvim drugačije. Možda se odgovor može pronaći u arhivima UDBE, OZNE,čega li još čime je tadašnja SFRJ obilovala, no taj odgovor službeno zacijelo nećemo još dugo otkriti jer je ta dokumentacija dobrim dijelom uništena ili se nalazi u rukama pravnih, ideoloških pa čak i bioloških slijednika tih koji su krojili te dosije a još uvijek vladaju u Čitluku, Međugorju i u Hercegovini premda su nakon Domovinskog rata trebali i morali biti zbrisani s lica zemlje.

Nakon biskupa Žanića na njegovo mjesto u tijeku Domovinskog rata dolazi biskup Ratko Perić koji se drži staze Žanića kao pijan plota, samo znatno ekstremnije i radikalnije koji je od svog prvog dana biskupovanja na zub uzeo Međugorje i franjevce te je slao silne dopise,e-mailove(preko 1300 e-mailova)mjesečno na razne strana svijeta a poglavito u Vatikan u kojima je blatio Međugorje, vidioce i sva događanja u svezi Međugorja. Zanimljivo je kako službeni Vatikan nikada nije poduzeo nikakav postupak unutar same crkve protiv njega pa se postavlja opravdano pitanje zašto nije? Možda se odgovor nalazi u tome što je on bio na čelu možda najznačajnije biskupije za katolike u cijelom svijetu u vrijeme Domovinskog rata,Mostarsko-duvanjske,Trebinjsko-mrkanske biskupije koja je sačuvala vjeru u Boga više nego itko.

Biskup Ratko Perić je svaku priliku koristio kako bi pronašao barem jednu tanku nit kojom bi diskreditirao Međugorje, vidioce i ukazanja. Od svih njegovih izjava najznačajnija je ona koja se proteže kroz cijelo njegovo biskupovanje a ona je:“Stav biskupskog ordinarijata u Mostaru je kako se u Međugorju ne događaju nikakva čudesna ukazanja, nikakvi vidioci, i nikakve pergamene.“

Kada se uzme u obzir kako službeni Vatikan nikada niti jednim svojim dokumentom od prvih ukazanja u Međugorju nije dao takvu izjavu postavlja se pitanje da li je biskup Perić uzurpirao ovlasti same crkve odnosno Vatikana,tj,pape jer daje izjave potpuno dijametralno suprotne službenoj crkvi koja pozorno prati fenomen Međugorja preko kongregacije za nauk vjere koja bilježi sva nadnaravna i druga događanja u svezi Međugorje poučena onom čuvenom starom crkvenom:“što je crkvi 100 godina?“kako bi utvrdila nešto, a još ništa službeno nije objavljeno. Konačno crkva,odnosno Papa Franjo je u Međugorje poslao svog posebnog vizitatora za Međugroje,umirovljenim poljskim biskupom Hoserom koji je zadužen za brigu o pastoralnim potrebama Međugorja,dok se ukazanja prte unutar same crkve preko navedene kongregacije za nauk vjere.

Zar biskup Perić nije mogao davati izjave o Međugorju identične službenoj crkvi na način:“Crkva pozorno prati fenomen Međugorja i svoj će sud izreći kada za to dođe vrijeme.“Na taj način biskup Perić je mogao načiniti pomirbu između crkve, pučana, javnosti,i samih vidioca koja bi rodila stostrukim plodovima. Ovako je voda u svezi Međugorja zamućena da joj se dno ne vidi. A njeno dno će se ugledati tek nakon svega što se primiče i što dolazi.

Nisam se ni osvrnuo a počeo je Domovinski rat u RH i BiH negdje 1991.godine u kojemu sam bio od samog početka pa do prestanka neposredne ratne opasnosti 1996.godine.Bilo gdje sam bio moje su misli uvijek bile u Međugorju. Hoće li agresor gađati to mjesto i što će se dogoditi ukoliko bude pogođeno?Ipak to mjesto premda u neposrednoj blizini prve crte bojišnice u Čitluku i Kruševu je bilo pošteđeno ratnih djelovanja što me jako veseli. Vjerojatno je i agresora bilo strah udariti tamo gdje se ne smije ni u mislima udariti.

No, ono što nije učinio agresor učinili su mediji u rukama slugu sotone koji su se naprosto takmičili tko će i na koji način više oblatiti Međugorje, vidoce, ukazanja, pergamene i sve pojavnosti u svezi Međugorja i ukazanja. Doticali su se samih vidioca kojima objektivno nisu mogli išta jer su oni u tolikoj mjeri produhovljeni i zaštićeni milošću naše Nebeske Majke te ih otrovne strelice koje su odapinjane sa svih strana nisu mogle pogoditi niti im nanijeti nikakvu štetu. U svom blaćenju navodili su kako se nitko od njih nije zaredio, kako plivaju u parama, imaju ogromne kućetine u Međugorju, grade vile po moru na društvenom zemljištu, betoniraju i devastiraju plaže, pa čak kako se jedna od njih Marija Pavlović Luneti rastala što je nespojivo s naukom i vjerom koju predstavljaju hodočasnicima premda su sve te laže same od sebe opovrgnute milijun puta.

Znajući kako im sotona ne može ništa okrenuli su se prema njihovoj djeci te su ih počeli blatiti kako voze bijesna auta u sitne sate, kako se drogiraju i žive nemoralnim i raskalašenim životom, kako izrabljuju svoje najamnike u motelima, restoranima i pansionima u njihovom vlasništvu premda su i te laže opovrgnute kao i laži vezane za same vidioce. Premda postoje nemoralna događanja u svezi radnih odnosa uposlenika u samom Međugorju koje nije izuzeto od nemoralnih gazda diljem svijeta gdje se vrti novac ,od kojih se mnogi žale kako su im gazde grabežljivi i nemoralni neka netko navede primjer da li je itko od vidioca osobno ili netko od njihove djece učinio nešto nemoralno nekome od uposlenika jer je to odista nespojivo s njihovom ulogom koju im je namijenila Gospa.

Jako je zanimljivo kako je i tadašnji biskup Perić navodio neke primjere upravo o ovome što smo u prethodnom dijelu teksta naveli posebno apostrofirajući kako je jako čudno kako se nitko od vidioca nije zaredio, premda jako dobro zna kako poziv za ređenje dolazi odozgo a ne odozdo. Nije čovjekova volja zarediti se već Božja. Drugo je pitanje koja je namjera našeg Milosrdnog Nebeskog Oca s vidiocima od kojih niti jednoga nije pozvao na ređenje. Moguće je kako je On s njima imao sasvim drugačije namjere koje se ogledaju u Međugorju svih ovih godina a koje su vidljive i opipljive ljudima cijelog svijeta .

Međugorje je raslo i naraslo do neslućenih visina. Oni koji napadaju Međugorje zaboravljaju činjenicu kako se u Međugorju slavi Božanska namjera i Božja Riječ. Nikada se niti jedna Sveta Misa u Međugorju nije slavila suprotno od Božje volje. A lijepo je zapisano:“Gdje su dvojica sabrana u moje ime i ja sam s njima.“Ili još jedna:“Ako je od Boga potrajati će. Ako nije neće.“A Međugorje traje i rađa sve obilnijim plodovima koji su svoj najveći plod donijeli sinoć dana 25.06.2021.godine na 40-godišnjicu Gospinih ukazanja.

Nikakav znak, nikakva objava i nikakva pergamena ne može prekriti činjenicu kako se u Međugorju svih ovih godina događa veličanstveno čudo. Pobjeda srca nad razumom. Razumom koji često biva zamućen lažima, podmetanjima, i lažnim očekivanjima. Mnogi padaju na tome osim onih koji svoj razum podređuju čvrstoj i neslomljivoj vjeri koja se gradi i dolazi iz čista i neokaljana srca.

Srca koje premda ranjeno,probodeno,nastavlja kucati unatoč svemu. Divim se svima onima koji su otrpjeli sve te niske udarce i laži svih ovih 40 godina a koje se Međugorje direktno ticalo. Nikakva corona, potresi, ratovi, mutna voda nisu mogli zatamnjeti sjaj Međugorja koje neumorno bdije nad sudbinama ljudi. Sjaj Međugorja koje opravdano nosi naziv“ispovjedaonice svijeta.“Gospine škole ljubavi. Sve se nekako primiče svom završetku. Ne samo zbog evanđeoskih 40 godina koji u Katoličkoj vjeri imaju veliko značenje, već zbog svih silnih događanja koja su prethodila Međugorju. Ta zar nije Gospa već rekla:“Što sam započela u Fatimi i Lourdesu završiti ću u Međugorju!“

Zar već nije objelodanjeno kako Hamargedon u prijevodu znači:“Između brda,među-gorje,a Hamargedon je u Bibliji označeno kao mjesto posljednje bitke između vojske Sina Božjeg i vojske Antikristove u kojoj će Blažena Djevica Marija nogom sotini satrti glavu.

Zar Fatima,Lourdes,Međugorje ne čine savršeni trokut poput, mjesta Gospinih ukazanja Podbrda, Križevca,i crkve Svetog Jakova u Međugorju koji su određeni za nešto veliko. Nešto najveće.

Čega da se bojimo i od koga da strepimo. Zar nam itko išta može ukoliko ostanemo u toj vjeri uz pomoć Naše Nebeske Majke.“Ostanite u meni“poruka je Našeg Sina Božjega. I svi oni koji odrede ostati s Njim i u Njemu blista će u punini svojih nadanja. Pa čak i stradanja koja su nas zadesila i koja će nas zadesiti. Stoga se u Međugorju sinoć na 40 godišnjicu Gospinih ukazanja odista dogodio trijumf srca nad razumom.

Vlado Marušić,Braniteljskiportal.ba