Najžalosnije je što su mnogi naši duhovni pastiri – biskupi, besposleno promatrali kako nam se oduzimaju vjerske slobode, a neki su slijepo slijedili protuustavne naloge državnih vlasti i zatvarali crkve za vjernike, pretvarajući se na taj način da je odlazak u crkvu i sudjelovanje u svetim sakramentima “nebitno”.

Poruka i upozorenje u obliku pisma kojeg donosi Kyrios izdavačka kuća a potpisuje pravoslavni svećenik crkve sv.Nikole iz Omahe (Nebraska, SAD) koje se itekako odnosi i na nas katolike, duboko je promišljanje koje vrijedi pročitati:

Cijelo pismo:
Draga braćo i sestre, moje voljeno stado u Kristu,
Svjedoci smo događaja bez presedana u našoj zemlji i širom svijeta. Novi virus COVID-19 potaknuo je strah na milijune ljudi širom svijeta. Kao odgovor na zdravstvenu krizu mnoge su zemlje uvele razne mjere kako bi kontrolirale širenje COVID-19. Mnoge su te mjere, međutim, toliko iracionalne i tiranske da krše oboje čovjekov zakon i naša neotuđiva bogom dana prava.
Neke od ovih drakonskih mjera ograničavaju slobodu kretanja, slobodu okupljanja, slobodu odlaska i bogosluženja u crkvu i slobodu otvaranja radnji, a u nekoliko zemalja djeca koja “pokazuju simptome COVID-19” oduzimaju se djeci roditelji u karantenu bez njihovog dopuštenja roditelja. Drugim riječima – lijek je postao smrtonosniji od same bolesti.

Očito je da na svijetu postoji mnogo moćnih ljudi koji iskorištavaju ovu krizu kako bi uspostavili apsolutnu i cjelovitu globalnu kontrolu nad ljudskom populacijom uništavajući svjetsku ekonomiju, brišući povijest i vraćajući sve aspekte ljudskog života na “novo normalno” , što, naravno, neće biti na korist čovječanstvu, već samo u njihovu osobnu korist.

Nažalost, vrlo stvarna zdravstvena kriza politizira se, posebno u ovoj zemlji, ususret predsjedničkim izborima u studenom. Podvrgavani smo nemilosrdnom bombardiranju sa zastrašujućim informacijama o stopama smrtnosti svaki dan, 24/7.

Čini se da smrt i smrtnost nisu postojali prije COVID-19! Nitko ne izvještava o stopama preživljavanja ili stopi oporavka koja iznosi 99,96%. Ovo sustavno pojačavanje straha od strane militantnog socijalističkog pokreta (MSM) moglo bi se lako klasificirati kao psihološki terorizam! Nije ni čudo što cijelu naciju proždire histerija COVID-a.

Mnogo je kontradiktornih izjava i preporuka koje daju razni zdravstveni djelatnici, što samo povećava zabunu i daljnje podjele. Jedna od najvećih kontroverzi je nošenje maski za lice na javnim mjestima. Ova je tema predmet velike rasprave zdravstvenih radnika i pravnih savjetnika. Kao što mnogi od vas već znaju, 13. kolovoza gradsko vijeće i gradonačelnik Omahe (Nebraska) donijeli su hitni pravilnik („mandat maske za lice“) za sva javna mjesta, uključujući i bogomolje. Pravilnik pruža brojne iznimke od nošenja maski, poput bara ili restorana, ali maska je potrebna u crkvi, osim ako je netko socijalno udaljen 6 metara od ostalih (osim onih u nečijem „kućanstvu“). Uporaba “kućanstva” u Pravilniku je besmislena. Na primjer, odraslo dijete koje više ne živi s roditeljima, čak i ako se zajedno voze u crkvu, moraju sjediti šest metara od mame i tate ILI nositi masku.

Ja nisam znanstvenik i neću iznositi znanstvene prednosti i nedostatke na ovu temu. Tu ću raspravu prepustiti onima koji su puno upućeniji. Međutim, kao pravoslavni svećenik, duhovni otac moga stada, i na kraju, kao građanin koji voli slobodu i poštuje zakon, moja je dužnost pružiti vam smjernice o ovom pitanju iz pravoslavne kršćanske perspektive.

Iako je hitni pravilnik o Omahi besmislen i iracionalan, prema riječima guvernera Nebraske Petea Ricketsa i državnog odvjetnika Nebraske, izvan je nadležnosti grada Omahe prema njegovoj Povelji. Ustavi Sjedinjenih Država i Nebraske štite slobodno vršenje vjere. U epicentru toga je sloboda bogoslužja u našim crkvama. Po mom mišljenju i prema Božjem zakonu, i prema ustavima Sjedinjenih Država i Nebraske, bilo koji propis civilnih vlasti – bilo saveznog, državnog ili lokalnog, na bilo koji način koji regulira ili ograničava bogoslužje u našim crkvama je nezakonit i neobvezujući. Što je još važnije, pokrivanje lica protivno je našim pravoslavnim kršćanskim vjerskim uvjerenjima.

Zamislite kako priređujete najfiniju zabavu za Dan zahvalnosti za svoju rodbinu i prijatelje, na kojoj se svima služi najbolja hrana, koristeći najskuplje posuđe i srebrni pribor. Međutim, jedan je gost donio svoj tanjur, srebrninu i salvetu iz straha da mu niste osigurali čisti pribor. Ta demonstracija sumnje pred drugim gostima sigurno bi vas uvrijedila i osramotila i vjerojatno ne biste ponovo pozvali tu osobu u svoju kuću.

Kad dođemo u crkvu da prisustvujemo Božanskoj liturgiji, dolazimo u Božju kuću, da sudjelujemo u Gospodinovoj večeri koju nam On tako milostivo pruža svaki put. A grčka riječ “Euharistija” doslovno znači “zahvalnost”. Jednom kad prijeđemo prag crkve, izlazimo iz prostačkog svijeta i ulazimo u drugu stvarnost – u svijet svetosti.
Jednom kad čujemo riječi “Blagoslovljeno Kraljevstvo Oca i Sina i Duha Svetoga …” više nismo u Omahi, Chicagu ili New Yorku, već se nalazimo u Nebeskom Jeruzalemu – u nazočnosti Živoga Boga, na večeri Njegovog Jedinorodnoga Sina i u Zajedništvu Duha Svetoga.

Naš nas je Bog koji nas voli pozvao na gozbu i ako dođemo na Njegovu večeru sa strahom da će nas zaraziti bilo kojom vrstom bolesti, a mi to pokažemo noseći masku (kao što to čine razbojnici), vrijeđat ćemo Ga ispred svih, kao što vas je taj germofobni gost vrijeđao pred vašom rodbinom i prijateljima na večeri za Dan zahvalnosti.

Kad dođemo u crkvu, pozvani smo stati pred Boga licem u lice, poput “Gospodin je razgovarao s Mojsijem licem u lice” (Postanak 33:11). Nakon što je Mojsije razgovarao s Bogom, lice mu je počelo blistati i ljudima nije bilo lako pogledati njegov sjaj. Zbog toga je Mojsije nosio veo na licu kad bi razgovarao s ljudima. „Ali kad je Mojsije ušao pred Gospodina da razgovara s njim, skinuo je veo dok nije izašao“ (Post 33,34).

Ova fraza “licem u lice” vrlo se često koristi u Svetom Pismu i uvijek je označavala otvorenost, iskrenost, povjerenje i prihvaćanje. Čak i danas kada govorimo o važnom, odlučujućem sastanku, kažemo: “Sastat ćemo se licem u lice.”

Suprotno tome, u Svetom pismu skrivanje lica uvijek znači sram, nepovjerenje, nepovoljan položaj, podjelu i razdvajanje. Zato prorok David u psalmima vapi Bogu da ne skriva od njega lice:
„Kad si rekao:‘ Traži moje lice ’, moje srce ti je reklo:‘ Tvoje lice, Gospode, tražit ću ’. Ne skrivaj svoje lice od mene; Ne odvraćaj svog slugu u bijesu. ” (Psalam 27: 9)
„Usliši moju molitvu, Gospodine, i dopusti da moj vapaj dođe k Tebi. Ne skrivaj lica svojega od mene u dan nevolje “(Psalam 102: 1-2).

Kad prorok Izaija potiče Izrael zbog njegove zloće, on kaže: “Tvoje su se bezakonja razdvojila između tebe i Boga i tvoji su grijesi sakrili Njegovo lice od tebe” (Izaija 59: 2).

Naglasak na licu u Svetom pismu uvijek je naglasak na osobnosti. Naše lice je najvažnija značajka naše osobe – onoga što jesmo. Prepoznajemo se po licu pred Bogom i pred ljudima. Stvoreni smo na sliku Božju i ta slika mora ostati nepromijenjena da bismo mogli biti ono što jesmo. Kad pokrijemo lice, mi smo samo jedan iz gomile (iz pokornog stada) i gubimo osobnost, što je u izravnoj suprotnosti s Božjom slikom u kojoj smo stvoreni.

Nošenje maske za lice ozbiljno narušava našu sposobnost komunikacije s drugim ljudima. Psihologija kaže da naše riječi čine samo 7% ukupne poruke u našoj komunikaciji licem u lice, ton glasa 33%, dok izrazi lica i govor tijela čine nevjerojatnih 55%.

U današnje vrijeme pretjeranom upotrebom „pametnih telefona“ već smo lišeni kvalitetnih odnosa s voljenima, a sada bez rukovanja, dodirivanja i pokrivanja lica (što s pravom nosi zlokobno ime „socijalno distanciranje“), pretvorit će se u zombije u šetnji, lišeni naše ljudskosti. To će neminovno imati ozbiljne negativne posljedice na naše mentalno zdravlje i neće pomoći u obnavljanju mostova u našem podijeljenom društvu.

Zbog toga je autor Charles Burris u pravu kad primijećuje da ljudi koji podlegnu ovoj novoj COVID religiji vide prijetnju i kod drugih – posebno onih koji su zdravog izgleda (asimptomatski), izbjegavaju ljude i oni koji odbijaju biti dehumanizirani i nositi burke zapadnjačkog stila na njihovom licu smatraju se opasnim hereticima koje treba ukloniti iz društva ili ih teško kazniti.

COVID-19 i njegova “sveprisutnost” na mnogo su načina zamijenili Boga i pretvorili naše društvo u sekularni šerijat. Ova veza između islama i svjetovnih/sekularnih mandata s maskama je prema tome objašnjena:

“Prije 2300 godina, mnogo prije islama, Arapi su otkrili da su prisiljavanjem ljudi da pokriju nos i usta, slamali njihovu volju i individualnost i obezličavali ih. To ih je učinilo pokornima. Zato su svakoj ženi nametnuli obveznu upotrebu tkanine na licu. Tada ga je islam pretvorio u ženski simbol pokoravanja Allahu, muškarca vlasnikom Harema i kraljem. Suvremena psihologija to objašnjava: bez lica ne postojimo kao neovisna bića. Dijete se gleda u ogledalo između druge i treće godine i otkriveno je kao neovisno biće. Maska je početak brisanja individualnosti. Tko ne poznaje svoju povijest, osuđen je da je ponovi. ”

Dragi brate i sestre, upravo smo nedavno proslavili Preobraženje našega Gospodina, koje nas uči da čovjek može biti pričesnik i primatelj nestvorenih Božanskih energija. Svećenik je slab čovjek, sklon padovima i neuspjesima poput bilo kojeg drugog čovjeka. Međutim, svećenik tijekom Božanske liturgije, ili bilo kojeg drugog sakramentalnog obreda, odjeven je u milost svećeništva i on postaje zajedničar nestvorenih Božanskih energija i prenosi ih kroz svećeništvo, a ne kroz vlastitu svetost. Sveti Vladika Nikolaj kaže, “struja se prenosi čak i kroz hrđavu žicu”.

Naravno, ako je svećenik svetog života, on ima dvostruku milost. Međutim, kad poljubimo ruku svećenika, postajemo zajednici nestvorenih Božanskih energija i primamo Božansku milost u mjeri svoje pobožnosti i vjere. Sveti Pajsije znao je reći da svećenik koji služi služi za vrijeme Božanske liturgije “nema svoje ruke”. Dakle, ako vjerujemo da svećenik može prenijeti bolest na nas, tada negiramo milost svećeništva i negiramo Božansku milost koja je na njemu.

Kad odbacujemo nestvorene Božanske energije svojim postupcima sumnje (noseći masku u crkvi), tada negiramo Boga i stvaramo drugog – lažnog boga. Isto se odnosi i na hram Božji (crkvu). Ako sumnjamo da postoji božanska milost u crkvi, onda je smanjujemo na puko gledalište ili centar zajednice.

Sve nas ovo dovodi do krajnjeg pitanja – Vjerujemo li u Boga? Ako to učinimo, kakav je on Bog? Je li On Bog stvoren našim umom kojemu prepoznajemo onoliko snage koliko nam um određuje? Vjerojatno ni ne shvaćamo da nerazumijevanjem ovog problema (nehotice) hulimo protiv Duha Svetoga. Zaraženi smo heretičkim mislima, dok formalno ispovijedamo svoju pravovjernost/ortodkosnost. Mi hulimo protiv Duha Svetoga i bojim se da nam, ako ustrajemo u tome,neće biti oprošteno prema Kristovim riječima: “Ali onaj koji huli na Duha Svetoga nema oproštenja, već je podložan vječnoj osudi“(Marko 3,29).

Kad se bojimo častiti svete ikone, ruku svećenika ili najgore od svega – primiti Svetu Pričest s iste žlice, odbacujemo spasonosnu i posvećujuću snagu milosti Duha Svetoga. Vjerujemo da nam je Duh Sveti sposoban nekako prenijeti nešto loše ili nečisto, što je najveće bogohuljenje.

Naš Gospodin Isus Krist uvjeravao nas je da Naš Nebeski Otac ima sve pod svojom kontrolom i da nam se ništa ne može dogoditi bez Njegove volje ili znanja:

“Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega.
A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene.
Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca.” (Mt 10,29-31)

Gotovo svaka litanija u Crkvi završava molbom: “Pomozi nam, spasi nas, smiluj nam se i čuvaj nas, Bože, svojom milošću”. Ako se i dalje bojimo da se možemo zaraziti u crkvi nakon što to kažemo, onda to otvoreno poričemo. Uvijek sam se pitao, zašto je naš Spasitelj rekao te riječi: Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjeru na zemlji? ” (Matej 18: 8). Ali sada vidim da to uopće nije pretjerivanje. Milijuni kršćana predali su se “novoj normalnosti” bez ikakve borbe i svojim ponašanjem pokazuju svoju duhovnu pustoš i odanost novoj COVID religiji.

Najžalosnije je što su mnogi naši duhovni pastiri – biskupi, besposleno promatrali kako nam se oduzimaju vjerske slobode, a neki su slijepo slijedili protuustavne naloge državnih vlasti i zatvarali crkve za vjernike, pretvarajući se na taj način da je odlazak u crkvu i sudjelovanje u svetim sakramentima “nebitno”. Sram ih bilo! Neće izbjeći pravedni Božji gnjev.

Crkvena su učenja jasna. Ne smijemo „napustiti svoja okupljanja“ (Heb 10:25). Pravoslavni kanonski (crkveni) zakon kaže da ne smijemo propustiti više od tri nedjeljne liturgije bez opravdanog razloga (poput teške bolesti), a ja sam kao svećenik obvezan redovito služiti liturgiju i pružiti sakramente vjernicima koji “dobro stoje”.

Znam da su se mnoge pravoslavne parohije ovdje i u inozemstvu poklonile zdravstvenim mjerama i karantenama civilnih vlasti koje je vodio COVID-19, ali nekoliko nije. Tijekom COVID-19 neke su se župe u potpunosti zatvorile, neke su imale samo virtualne usluge “prijenosa uživo” ili su trebale maske, socijalno udaljavanje, rukavice, zabranjivanje ljubljenja ikona, križeva i slično. Oni koji su to učinili, nepropisno su se pokoravali čovjekovom zakonu kad je bio u suprotnosti s Božjim zakonom (Dj 4,19; Dj 5,29). Još su gore one župe koje su ove mjere izrekle više od mjera civilnih vlasti. U povijestiCrkve 2000. godina možda su nam civilne vlasti umanjile ili ugasile bogoslužje, ali nikada to nismo činili sebi čak ni u vrijeme kuge.
„Tko god me dakle prizna pred ljudima, priznat ću i njega pred Ocem svojim koji je na nebesima. Ali tko god se odrekne mene pred ljudima, odreći ću se i njega pred svojim Ocem koji je na nebesima. ” (Matej 10: 32-33)

Po mom mišljenju, vjernim pohađanjem crkve i ne podvrgavanjem maskama i drugim zdravstvenim mjerama usmjerenim na COVID-19, mi ispovijedamo Krista, ali držeći se podalje od crkve bez opravdanog razloga ili noseći maske u crkvi, negiramo suverenitet Boga.

Sveti Pavao upozorava da će u posljednja vremena biti onih koji „imaju obličje pobožnosti/vjere, ali negiraju njezinu moć, snage njegove su se odrekli“ (2. Tim. 3: 5), a iznad Krista stavljaju „takozvanu znanost“ (1. Tim. 6: 20). Iako je Krist upozoravao da ne bismo trebali riskirati bespotrebnim iskušenjem Boga (Matej 4: 7), vjerno pohađanje crkve bez maski ne dovodi Boga u iskušenje (poput jurnjave automobilom po prometnoj javnoj cesti). Umjesto toga, svjedoči Božju Providnost slijedeći Njegove zapovijedi i prepuštajući naše pojedinačne sudbine u Njegove ruke pune ljubavi. Tada ćemo se s povjerenjem radovati našem Gospodinu koji će nam jednog dana reći: “Bravo, dobri i vjerni slugo.” (Mat 25:23.)

Priznajmo svojim djelima ono što ispovijedamo svojim ustima i vjerujmo da Božanska Milost postoji u našim crkvama, u našim ikonama i u našim svećenicima. Naše sudjelovanje u toj milosti ovisi o našoj vjeri. Koliko vjerujemo, toliko i primamo. Međutim, postojanje te milosti ne ovisi o našoj vjeri. Bog “Koji jest, Koji će biti i Koji dolazi” postojat će, čak i ako ne vjerujemo u Njega. Upoznajmo Ga LICEM u LICE svaki put kad dođemo u crkvu.”

Dnevno.hr