Slučaj trudnice Mirele Čavajde, 39-godišnje Zagrepčanke je ovih dana potresao Hrvatsku, i to ne toliko zbog oboljenja njenog čeda u njenoj utrobi već zbog njene namjere abortusa tog djeteta, jer su joj određeni liječnici prigodom snimanja ultrazvukom rekli kako joj dijete ima tumor koji pritišće mozak i zbog kojeg ili neće preživjeti ili će živjeti s teškim oštećenjima. 

Ta je trudnica zbog toga odlučila izvršiti abortus tog djeteta čemu su se usprotivili liječnici koji su pratili njenu trudnoću i gdje ju je jedan od njih pita: “’Biste li ubili dijete s tumorom koje ima 2 godine?“ što je za nju uvreda i nemoguća paralela te je izjavila kako će ih sve redom tužiti nakon što izvrši dogovoren čujte “prekid“ te trudnoće u Sloveniji, a sve iz razloga što su ti liječnici koji odbijaju dopustiti abortus njenog djeteta njoj i njenoj obitelji nanijeli nesagledive psihičke traume.

Unatoč tome što vrhunski medicinski autoriteti u Hrvatskoj danima tvrde kako ne mogu potvrditi da dijete u Čavajdinoj utrobi ima zloćudni tumor, jer se to bez biopsije ne može pouzdano potvrditi, a uz to, isključivo koristeći najviša dostignuća znanosti tvrde da čak ako beba i ima zloćudni tumor, šanse za izlječenje nakon poroda su i do trideset posto,navedena trudnica ustrajava u „prekidu“ te trudnoće “ohrabrena“ čitavom plejadom lijevih političkih snaga i aktera u RH, predvođenih dokazanim protukršćanskim i protu Božjim ideolozima iz skupine istomišljenika Možemo, Tomaševićem, Katarinom Peović iz Radničke fronte , Sandrom Benčić, Ivanom Kekin,već dugo znanim BABAMA, žabama i kako sve ne označenim ološem koji se nakotio u našoj jedinoj i jedinstvenoj Hrvatskoj koja je od svega najmanje lijepa naša, već crvena,užarena, lijeva, olinjala, razapeta, naopaka a sve zahvaljujući zaboravu koji je najveći crimen hrvatskih Branitelja i domoljuba povijesno gledano.

U tom zaboravu je sadržano sve premda je zaborav kategorija iz Biblije,i svatko onaj tko je u stanju zaboraviti pored oprosta svojim neprijateljima dosegao je jednu idealnu dimenziju vjere.

No, zaborav ima i svoje jako loše strane koje se ogledaju u zaboravu koji za svakog čovjeka mora biti naučena životna knjiga od korica do korica, kako u nekoj drugoj životnoj knjizi ne bi činio greške iz te prve knjige.Svaki zaborav ima svoju cijenu koju netko skupo plaća.A najviše oni koji ginu od onog tko se mača laća.

A ovdje se upravo događa zaborav koji tišti domoljubnu i katoličku Hrvatsku pa nam se svakodnevno događaju trudnice Čavajde koje umjesto zaštite, brige, borbe i sustavne skrbi svim srcem svojim , svom dušom svojom i svim umom svojim njenog nerođenog a živog čeda u njenoj utrobi ona to isto čedo ima namjeru ubiti i to na posebno svirep i okrutan način i to u drugoj državi Sloveniji a nije jadno ugledalo ni svijetlo dana niti je dobilo putne isprave za putovanje koje mu njegova majka uskraćuje za sve vijeke vjekova bez blagoslova i Amena.

Pravo i sloboda izbora svakog čovjeka je sveto i neotuđivo pravo dano od samog Boga, ali to sloboda i pravo izbora nikada ne smije isključivati niti eliminirati pravo jednog divnog, živog a nerođenog stvorenja začetog dahom Božjim u utrobi majke koja je sredstvo u Božjim rukama kako bi to najsavršenije živuće biće na ovoj zemlji ugledalo svijetlo dana.

I upravo je Bog stvoritelj neba i zemlje odredio ženu a ne muškarca kako bi na svijet upravo ona donijela to divno stvorenje i kako bi ga čuvala a ne svojatala kako je to dijete njeno, jer nije njeno niti će ikada biti već isključivo Božje i On je jedini vlastan udahnuti mu i izdahnuti život. Majci i roditeljima je tek dano da to Božje stvorenje odgajaju i čuvaju s najboljim namjerama u skladu s Božjim zapovijedima.Da mu tiho na uho šapuću uspavanke uz koje će tonuti u san,iz kojeg će se buditi u jutro novoga dana.

Izrazi koje trudnica Čavajda koristi za ubojstvo nevinog Božjeg stvorenja kao što su „prekid“ili pak „čišćenje“,koje koriste militantne ženske skupine u Hrvatskoj predvođene odnarođenim političarima i strankama, potpomognutim lijevim MS medijima u njihovim rukama, a svi skupa su sluge Sotone, su upravo dokaz svekolikog i univerzalnog zaborava hrvatskih domoljuba i Branitelja koji se takvim nasrtajima na život čovjeka nisu znali oduprijeti dok su udarali temelje moderne i suvremene Hrvatske.

Međutim ovdje u slučaju trudnice Čavajde je paradoksalno to što se ona bori za ubojstvo svog nerođenog djeteta kojeg je planirala začeti ili joj se pak omaklo, umjesto da svim instinktima majčinstva brani to čedo, dok su hrvatska medicinska znanost i javnost upoznati s mnogim slučajevima u kojima su hrvatske trudnice odlučile roditi svoje dijete unatoč teškim malformacijama njihovog djeteta utvrđenog na ultrazvučnim pregledima, dok su neke premda su njihovom djetetu pa čak i njoj za preživljavanje bile davane šanse od 1% odlučile roditi svoje dijete prigodom čega su majke umrle zajedno sa svojim djetetom ili je pak netko od njih dvoje preživio i nastavio živjeti, a u najboljem slučaju oboje.

Peta Božja zapovijed glasi: “Ne ubij!“ što doslovno znači kako nitko nema pravo ubiti čovjeka jer je život isključivo i ekskluzivno Božje pravo. Koje su namjere našeg stvoritelja pa on u nekim slučajevima ljudima daje teška oboljenja ili tjelesna oštećenja se nalazi u sferi Njegove nadležnosti u koju ljudski um nije u stanju prodrijeti, te smo stoga to svi dužni prihvatiti.

Trudnica Čavajda neovisno da li je vjernica ili ne morala bi znati kako je „prekid“njene trudnoće kako ga ona „popularno“ naziva ubojstvo živa a nerođena djeteta koje nema nikakvu šansu za obranu premda je medicinska znanost koja je relevantna u dosta slučajeva premda ne u svakom rekla kako još nije utvrđeno kako njeno dijete ima zloćudni tumor koji se može utvrditi tek biopsijom, i gdje bi dijete čak i da ga ima imalo šanse za preživljavanje i ozdravljenje u procentu 30%, pa se stoga s pravom pitamo tko to ne bi žrtvovao sve, pa čak i 1% šanse za preživljavanje svojih najmilijih ako nema druge a kamoli jedna majka pod čijim srcem kuca novi život kojeg ona mora osjećati u toplini svog bića i svoje duše. Biće za kojim čeznu stotine milijuna majki kojima nije dano da ga imaju.

Ona se pak odlučuje na ubojstvo pravdajući to svojim pravom izbora i svojom zajamčenom slobodom koju joj jamči suverena i samostalna Hrvatska zarobljena svehrvatskim zaboravom o kojemu smo već napisali nekoliko redaka.Zaboravom kojemu smo svi podjednako kumovali jer mu se nismo suprotstavili koliko smo mogli,a mogli smo dosta.

Za trudnicu Čavajdu i sve one koji razmišljaju kao ona te vrše ubojstva nevine nerođene a žive djece u njihovim utrobama i po hitnom postupku treba donijeti zakon kojim će one ali i sve druge majke koje izvrše ubojstvo nevine dječice u njihovoj utrobi na izrazito ne human i svirep način biti isto tako tretirane i pred zakonom i odgovarati za to ubojstvo. Jer sve dok hrvatsko društvo tretira takva svirepa ubojstva za njega nema nade niti na jednom polju djelovanja jer krici malih Božjih stvorenja ne daju mira njihovim ubojicama ali ni nama koji ta ubojstva nismo spriječili i osudili.

Vlado Marušić/Braniteljskiportal.ba