Jučer, 27.studenog 2021.godine smo na vječni počinak ispratili još jednog samozatajnog, bezimenog, neprimjetnog, zaboravljenog-razvojačenog Branitelja HVO-a koji je većini ljudi ovog svijeta ostavio onoliko osobnosti koliko je to želio. Rijetkim ljudima od kojih je meni kao autoru ovih redaka pripala čast upoznati ga pobliže dao je dio sebe koji ću čuvati vječno do smiraja dana,onoga dana kad će nas prestati biti. Barem u ovom ljudskom obliku koji poznajemo sa svim njegovim vrlinama i manama.
U ovom životu koji je isprepleten razno-raznim interesima, podvalama, smicalicama, koristoljubljem koje „krasi“zapravo unakazuje i zarobljava u svoju mrežu najveći dio ljudi ovoga svijeta, u svijetu u kojemu se tek rijetki od nas ne snalaze najbolje, dok neki to nisu u stanju nikako.
Naš Marinko se u tom svijetu nije snalazio jer je vjerovao kako ga pripada barem dio nečega što su drugi već davno zgrabili bez razmišljanja, bez osjećaja i empatije za njega i ljude u istoj, sličnoj ili goroj situaciji od njega.
Obilazio je mnoge institucije tražeći svoja zaslužena prava Branitelja koja mu nesumnjivo kao jednom od najčasnijih sinova svake države pa čak i ove nazovi države BiH pripadaju,no nije uspio ostvariti svoja temeljna i trajna prava istinskog razvojačenog Branitelja HVO-a skupljajući tek mrvice s bogataševa stola poput siromaha Lazara.
Usput se nasitio parazitskih, praznih i lažnih obećanja iz Odsjeka i Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Grada Širokog Brijega i Gruda, Federalnog ministarstva branitelja iz Sarajeva, MiO Ljubuški, te iz mnogih drugih javnih institucija koje su odlučivale o njegovim pravima, načet vjernom pratiteljicom svakog istinskog Branitelja, bolešću koja vreba i čeka iz prikrajka poput hijene na sve takve ljude koja u beznadežnim i očajnim situacijama dolazi po svoje redovito i na vrijeme.
No, bez obzira na zdravstvene tegobe ostao je vedra i zdrava duha kojim je uljepšavao dane svih onih koji su s njim bili svakodnevno u društvu. Znao se veselo i zarazno smijati bez obzira na poteškoće koje su ga često znale stjerati u kut. Bio je redovni član URB HVO-a ŽZH i zajedno s drugim članovima naše udruge dijelio je istu sudbinu razvojačenih Branitelja HVO-a bez ikakvih trajnih prava iz Domovinskog rata u BiH.
Od kratkih biografskih crtica iz njegovog plodonosnog ali ipak prekratkog života,jer je umro u svojoj 61 godini izdvojio bih radost što ima suprugu Maricu i sina Branka koji su mu bili nesebična podrška u njegovim nastojanjima za osiguranjem jednog smislenijeg i pravednijeg života za njega i njegovu obitelj. Upoznavši mu sina postalo mi je jasno zašto su mu uvijek pri spomenu njegovog imena značajno zaiskrile oči.
Sada se naš dragi Marinko u vječnom životu priključio cijelom zbroju pripadnika ZNG,HV-e,HVO-a,koji su vjerujući u nešto jedno i jednako što drugi nisu mogli ni sanjati, stvorili, svojom krvlju, znojem i suzama ,da bi to danas netko drugi nezasluženo uživao.
Vjerujući kako je ovaj ovozemaljski život tek usputna stanica na putu ka onom vječnom neprolaznom životu nemamo pravo tugovati za našim Marinkom. On je otputovao onamo kamo svi koji vjerujemo u život vječni pripadamo. Nikakve suze,strah i bol ne mogu zamijeniti radost što smo ga imali i poznavali.Zapravo njegova smrt će nas tek ojačati i osnažiti kako bismo na plodovima njegove muke, muke svih onih naših poginulih i preminulih članova udruge iz Širokog Brijega, Ljubuškog, Gruda, Posušja, Doljana,od kojih izdvajamo, Ereša, Bokšu, Lončara, Mačka, ojačali našu vjeru kako je naš put jedini ispravan put koji nema alternative s kojeg ne smijemo sići niti na njemu stati.
Dostojno smo ga ja i članovi URB HVO-a ŽZH ispratili na posljednji počinak na groblju Sunčenjak u Ljubotićima. Nikakvo nevrijeme,jaka kiša i vjetar koji su pratili njegov posljednji ispraćaj nisu mogli zamutiti osjećaje koje smo gajili prema njemu. Na tom groblju simbolična naziva Sunčenjak odista je naš Marinko našao jedan miran kutak i utjehu u kojemu će počivati njegovo srce za sve nas. Na groblju koje će u proljeće uljepšati zrake sunca, cvrkut ptica te nonšalantni i ležerni let leptira šarenih boja od kojih će neki čvrsto vjerujemo svojim krilcima sletjeti i na njegov grob kako bi uljepšali tu idiličnu sliku u vječnosti.
Na kraju kao posveta našem Marinku neka posluže stihovi krasne pjesme Kazalište snova,a poglavito stih koji kaže kako su pravednici nagrađeni da žive u raju.
Pokoj Vječni daruj mu Gospodine i počivao u miru Božjem. Amen!
Kazalište snova (II dio)
Svaki je život ko jedan san
i jedna nada u bolje sutra,
a svaka smrt je ugasli dan i
nova strepnja do narednog jutra.
Svaka naša želja, misao i pokret
određuju ulogu što sutra će biti,
i ponekad mislim: O, baš sam proklet
što svoje želje pokušavam skriti
od onog što vječnu sreću mi nudi;
život bez krinki, smiješnih i tužnih,
od Njega što iz noćne more me budi;
iz ludih snova, lijepih i ružnih.
Kostima i maski ima posvuda;
u kazalištu snova, dobrote i zala.
Nekad smo car, a nekad dvorska luda
što čeka aplauz od drugih budala.
U carstvu snova je bezbroj kostima
za svako biće što dođe na svijet.
Nekad smo zvijer što besciljno luta,
nekada kukac, a nekada cvijet.
Predstava što traje brzo će proći
i novi kostim odabrat ćemo sami,
a uloga nova uskoro će doći
jer život je kratak ko bljesak u tami.
Često smo zavidni na druge glumce
što bolji kostim sad netko nosi,
al onaj kog danas obasjava Sunce,
možda će sutra morat’ da prosi.
Neuki vjeruju u ono što hoću
i misle da nakon smrti ničega nema,
pa zato uživaju u zabranjenom voću,
nesvjesni da za svaki grijeh kazna se sprema.
Pravednici su nagrađeni da žive u raju,
a grješnici osuđeni da trunu u paklu,
ali ta snoviđenja dugo ne traju
jer svaki je san baš kao odraz na staklu.
I zašto smo ovdje? Tko nas tako guši?
Zašto svaki san naliči na javu?
Morat ćemo sanjat sve dok ne presuši
ta opaka žudnja za bogatstvo i slavu.
Ovaj je svijet velika kulisa,
mjesto rođenja za mnoge sanjače.
On je ko zatvor za svakoga glumca
što se na bini smije il plače.
Svaki je život ko jedna priča;
nekad tragedija, nekad humoreska.
A planovi naši o sreći bez Raja,
na kraju se ruše ko kule od pijeska.
Vladimir Pavić
Stupiti u život znači početi umirati.
Lao Tse
Vlado Marušić,URB HVO-a ŽZH/Braniteljski Portal.ba