Obljetnica oslobađanja Orlovca, Huma i Helidroma.
Ispred spomen obilježja Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić u krugu vojarne “Stanislav Baja Kraljević” u Mostaru , a u okviru manifestacije “Lipanjske zore 1992.- 2021.”, danas je svečano obilježena 29. obljetnica od oslobađanja spomenute vojarne.

Tog je 11. lipnja Kažnjenička bojna uz potporu topništva TRD „Širokobrijeških slavuja“ sukladno djelujući s ostalim postrojbama HVO na lijevom boku s četvrtom bojnom Tihomir Mišić i petom Ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, šestom bojnom Kruševo, drugom bojnom Široki Brijeg i devetom bojnom Rodoč-Jasenica i snagama u potpori 3. bojnom Široki Brijeg uz istovremeno djelovanje dragovoljaca 4.gardijske brigade HV na pravcu Kruševo-Baćevići-Buna, ovladala je Orlovcem, presjekla cestu Kruševo-Miljkovići-Varda-Mostar, zauzela kasarnu JNA heliodrom, vojnu industriju SOKO i ovladala avijatičarskim mostom te Aluminijskim kombinatom.

Žrtva koju su podnijeli naši prijatelji i mnogi vitezovi prijašnjih vremena, ljubav kojom su bili prožeti spram svog naroda, bila je i danas je zalog naše budućnosti.

Pitam se i pitam sve vas. Smijemo li zaboraviti njihovu žrtvu, smijemo li zaboraviti bol majki i očeva, supruga. Smijemo li zaboraviti tugu djece? Smijemo li dozvoliti laži i krivotvorine kojima se blate ti časni ljudi i njihova dijela?

Odgovor svi znamo. Ne smijemo!

Ako njih zaboravimo, ako prihvatimo laži, ako prihvatimo „novu istinu“, novu povijest“ koju šire i pišu kukavice koje smo spoznali i prije tri desetljeća, onda se odričemo budućnosti. Odričemo se ljubavi naših vitezova. Odričemo se slobode!

Dok god se sjećamo njihove ljubavi, dok smo na njoj zahvalni, dok je se spominjemo i na ovakav način kao što danas činimo, mi smo slobodni ljudi i pred nama je život dostojan čovjeka.!, rekao je u svome govoru general zbora Stanko Sopta.

Zauzimanjem kasarne JNA Heliodrom, toga su 11. lipnja, žrtvu darovanja života na oltar slobode, Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja gdje je služena sv. misa za sve poginule pripadnike HVO-a koju je predvodio vojni kapelan don Ivan Turudić.

OSLOBODILAČKA OPERACIJA „ČAGALJ“ HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE
(6.-26. lipnja 1992.)

Listopada 1991. srpski je agresor u svom velikosrpskom planu polako, ali tiho iz ove svoje kasarne JNA uzimao kotu po kotu u dolini Neretve. JNA je velikim snagama osiguravala mostobran u području Mostarskog Polja, kako bi u povoljnom trenutku, uvođenjem značajnijih snaga svoja napadna djelovanja mogla ostvariti prema Brotnju, Širokom Brijegu, odnosno smjerovima koji se pružaju prema Tomislavgradu i Imotskome, i time se spojiti s Kninskim i Krajiškim korpusom.

Snage HVO-a do oslobodilačke operacije drže obrambenu crtu od Čapljine do Vrdi i Salakovca, u dužini do nekih 70 km, s velikim crtama bojišnice u Jablanici, Konjicu i južnim prilazima Sarajevu. U općinske stožere HVO ogranizirani su Mostar, Široki Brijeg, Čitluk, Čapljina, Ljubuški, Grude, Stolac, Neum, Ravno a zasebne postrojbe bile su, Kažnjenička bojna, bojna Ludvig Pavlović, i grupacija HOS-a.

Snage HV na južnom dijelu Hrvatske moraju izvoditi oslobađanje Dubrovnika i zaleđa na uskom prostoru, čime im osjetljivim postaje lijevi bok, odnosno mogućnost da ih neprijatelj nastavi napadati iz BiH, a u tu je svrhu srbokomunistički neprijatelj i organizirao crte bojišnice na rijeci Neretvi, porušio mostove, misleći da snage HVO nisu uvježbane i nemaju ratnu tehniku kako bi ih na tim pozicijama ugrozile.

U ovakvom stanju bojišnice, snage HVO organiziraju oslobodilačku operaciju širih razmjera u dolini rijeke Neretve kako bi neprijatelja odbacili od Neretve, oslobodile Dubravsku visoravan i grad Stolac, i time u potpunosti zaštitili lijevi ranjivi bok snaga HV-a u Hrvatskoj. S time se u daljnjem tijeku borbenih djelovanja otvora mogućnost potpunog oslobođanja Bišća Polja i grada Mostara.

U tu je svrhu isplanirana i uspješno izvedena operacija „Čagalj“ u pet faza:

  1. snage HVO razbijaju neprijatelja na lijevoj obali r. Neretve u području Čapljine, ovladavaju naseljenim Tasovčićima, Prebilovcima i Klepcima;
  2. napadno-oslobađajuća djelovanja usmjeriti k Stocu da bi ga se oslobodilo, i u isti mah rasteretilo lijevi bok snagama HV u Hrvatskoj;
  3. ovladati područjem Mostarskog Polja, osloboditi i zauzeti objekte aerodroma i helidroma;
  4. ovladati prostorom sjeverno od Mostara, čime se četničke snage u samom gradu dovode u poluokruženje, i stvoriti uvjete za oslobođenje grada Mostara;
  5. osloboditi istočne dijelove grada Mostara i Podveležje.

Ovako planirana operacija započinje u noći 6/7. lipnja 1992. iz smjera Čeljeva prema rijeci Bregavi i prelaskom postrojbi HVO preko rijeke Neretve u području Čapljine, ovladano je Ševaš Njivama, Klepcima, Tasovčićima i Prebilovcima, a 10. lipnja oslobođeni su Domanovići, i istovremeno započinje napad na Slipčiće i Orlovac na desnoj obali. Već sutra, tj. na današnji dan 11. lipnja oslobođena je cijela desna obala rijeke Neretve u području Mostarskog Polja, a 12. lipnja je oslobođen grad Stolac.

Veličanstvenim pohodima HVO-a sa sjevera, juga i bokova 17. i 18. lipnja oslobođen stolni hrvatski grad Mostar, 25. lipnja Kažnjenička bojna, uz potporu druge bojne Rudnik i treće Cimske bojne, ovladala je repetitorom na vrhu planine Velež, a borbena djelovanja tjeranja neprijatelja nastavljena su do 26. lipnja. Dostignuta crta tih lipanjskih dana 1992. s nekim manjim odstupanjima održana je u tijeku cijelog Domovinskog rata, i ove pobjede HVO u zorama lipnja 1992. temelj su Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, što operaciji „Čagalj“ daje sva obilježja jedne izuzetne povijesne bitke HVO za slobodu ovih hrvatskih prostora.

Uspješnost provedbe operacije „Čagalj“, kad su sve prednosti na strani neprijatelja u omjeru 1:8 zahtjevali su izuzetnu hrabrost bojovnika, njihovo domoljublje, te taktiku i radnje od kojih vrijedi posebno istaknuti:

– napadna djelovanja izvode se grupama 25-30 bojovnika, naoružanih pretežno lakim pješačkim i prenosivim protuoklopnim oružjem, ojačane s 2-3 vojnika inženjerca;

– napad se provodi u više smjerova, najčešće bez topničke pripreme, čime se postiže potpuno iznenađenje i dezorganizacija neprijateljske obrane;

– prijelaz r. Neretve vrši se čamcima, kajacima, gumenjacima i priručnim sredstvima;

– kod proboja prednje crte obrane odmah se uvode svježe snage i nastavlja se s gonjenjem neprijatelja u dubinu, čime se povećava rasulo i nemogućnost pravilne uporabe eventualnih neprijateljskih pričuva.

Sudionici ovih napadnih djelovanja za oslobađanje hrvatskih prostora u dolini rijeke Neretve su vojnici bez značajnog ratnog iskustva, zapovijedna je struktura bez iskustva u vođenju i zapovijedanju napadnim djelovanjima. No, još jednom se iskazala ona stara i Hrvatima dobro poznata mudrost, da bitku ne dobija oružje, već srce i ljubav prema narodu i domu svom.

Vrisak.info