Mostar kao metafora tzv.BiH

Mostar kao metafora tzv.BiH

Kako se približavaju lokalni izbori u Mostaru predviđeni za 20.prosinac 2020.godine,dok su zadnji takvi izbori održani davne 2008.godine,tako se pojačava i predizborna retorika probosanskih ili probošnjačkih stranaka s jedne strane,dok stranke okupljene u HNS-u,svaka na svoj način pokušavaju ugrabiti svoj dio kolača koji kao djed Božićnjak donose ti izbori. To je već postalo otrcano,odnosno de ja vu(već viđeno)na političkoj sceni kada su u pitanju stranke koje vedre i oblače u BiH,od završetka Domovinskog rata od kojih valja izdvojiti SDA i HDZ BiH,no sada se i manje stranke iz reda muslimansko-bošnjačkog i hrvatskog naroda pokušavaju dodvoriti biračima grada Mostara nudeći im neke koncepte stanovitog mixa prevaziđenog, potrošenog političkog sustava s nekim premisama tzv. naprednog,građanskog koncepta koji bi se eventualno mogao svidjeti biračima. No,od svega je najvažnija borba okupljenih u dva bloka(probosanskom-probošnjačkom i hrvatskom)koja ide u smjeru osvajanja mandata Gradonačelnika Mostara i većine u gradskom vijeću. U tom smislu oba bloka vrbuju sve što se da vrbovati na nacionalnoj,vjerskoj i kulturnoj sceni kako bi dobili vlast.

Na probosanskoj ili probošnjačkoj sceni se dadu zamijetiti aktivnosti koje provode vodeće vedete muslimansko-bošnjačkog naroda u BiH,Bakir Izetbegović,Šefik Džaferović,Željko Komšić,Denis Zvizdić, Nermin Nikšić,te iznova probuđeni Zlatko Lagumdžija,a s hrvatske strane su to aktivnosti koje poglavito provodi dr. Dragan Čović,Predsjednik HDZ BiH i HNS-a,koji neumorno lobira na svim stranama kako bi hrvatski narod pobijedio u Mostaru koji Hrvati opravdano svojataju kao svoj stolni grad zbog niza razloga,a jedan od glavnih razloga je taj što Hrvati nemaju u cijeloj BiH niti jedan grad kapaciteta Mostara koji bi bio nacionalno,vjersko i kulturno središte tog naroda u cijeloj BiH. Ta svima je poznato kako je Sarajevo u rukama Muslimana-Bošnjaka,Banja luka u rukama Srba,dok Mostar visi premda bi trebao biti stolni hrvatski grad,premda podijeljen na lijevu i desnu obalu rijeke Neretve odlukama visokih predstavnika od završetka domovinskog rata u BiH,iako se neki s time neće složiti,no istina je neumoljiva u gradu na Neretvi. Gradu ljubavi u kojem se lako zavoli a još lakše zamrzi. Dragan Čović je obavio niz bilateralnih sastanaka s predstavnicima RH,u Zagrebu i Mostaru,angažirao je čak i Tomislava Medveda ministra branitelja RH kako bi pridobio branitelje za opciju HDZ BiH,najveću hrvatsku glazbenu zvijezdu M.P.Thompsona kako bi on podržao listu HDZ BiH za ove izbore,čime je na sebe navukao bijes mnogih Hrvata iz BiH i RH koji nemaju simpatije prema stranci HDZ BiH koju opravdano krive za najveći masovni egzodus Hrvata u novijoj povijesti,kao i izrazito loš položaj Branitelja te svih drugih Hrvata diljem BiH.

Čović je imao nekoliko sastanaka i s novim biskupom Petrom Palićem kako bi i njemu ukazao na važnost ovih izbora u Mostaru,a crkva pri tome ima jako bitnu ulogu. Najnoviji susret Čović je imao s ministrom inozemnih poslova Rusije Sergejom Lavrovim kojega u službenom posjetu BiH nisu htjeli primiti dvojica muslimansko-bošnjačkih predstavnika u Predsjedništvu BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović čime su na međunarodnoj sceni osramotili svoj muslimansko-bošnjački narod kako im drago,dok dvije trećine BiH koji su Lavrova primili u službeni posjet zacijelo nisu. Čović pri tome nije niti jednom ispustio naglasiti kako bez izmjena izbornog zakona nema nade za nastavak suradnje među narodima BiH s čime se dobrim dijelom složio i Lavrov. No,s time se nisu složili predstavnici muslimansko-bošnjačkog naroda koji glume neku BiH koja de facto i de iure ne postoji kako su je oni zamislili i kako ju doživljavaju niti će ikada postojati osim u njihovim glavama. BiH kao zajednica može samo opstati kao država triju konstitutivnih i jednakopravnih naroda bez obzira na njihovu brojnost. Ipak bez obzira na taj opće prihvaćeni stav u međunarodnoj javnosti prije Domovinskog rata u BiH,za vrijeme njega i nakon njega vodeći predstavnici muslimansko-bošnjačkog naroda svakim danom sve više i više naglašavaju tezu o nekoj građanskoj državi BiH koja nikada dok je ijedan Hrvat živ neće zaživjeti,jer bi prihvaćanjem koncepta građanske države hrvatski narod nestao iz BiH,što je konačni cilj takve politike koju bezuspješno pokušavaju graditi kreatori građanske države. Jedne trećine te države dok se dvije trećine tome oštro protive. A protive se jer njeguju i čuvaju svoj nacionalni,vjerski i kulturni identitet pod nazivom hrvatski ili srpski stoljećima. Napuštanjem tog koncepta ti narodi bi se odrekli svoga identiteta kojih ih je očuvao stoljećima te je stoga svaka takva pomisao o građanskoj državi BiH suluda odnosno nezamisliva.

Ipak od svega je najžalosnija činjenica kako se vodeći politički predstavnici muslimansko-bošnjačkog naroda u BiH služe istim metodama kojima se služio kreator najvećeg zla na prostoru bivše SFRJ nakon II svjetskog rata u Europi Slobodan Milošević koji je upravo muslimansko-bošnjački narod masakrirao diljem BIH,upravo zbog činjenice što nije prihvatio činjenicu samoodređenja i osamostaljenja država s prostora bivše SFRJ,pa i BiH u kojoj su muslimani-bošnjaci planirali nastaviti život s druga dva naroda u miru i suživotu. No,onaj tko ne želi živjeti u miru i suživotu s drugim narodima ne prihvaćajući njegovo pravo na samoodređenje i osamostaljenje pribjegava sili ukoliko je ima,a Milošević ju je imao jer je u rukama držao moćno oružje bivše JNA te je stoga krenuo u rat protiv svih pod krinkom zaštite srpskog naroda u zločinačkoj tvorevini zvanoj SFRJ. Sada vodeći predstavnici muslimansko-bošnjačkog naroda u BiH koriste istu Miloševićevsku retoriku te prijete hrvatskom i srpskom narodu s nekim nevidljivim oružjem ukoliko oni samo pomisle zatražiti treći hrvatski entitet u BiH što je jedino moguće i realno imajući u vidu sve okolnosti u kojima hrvatski narod živi u BiH i FBiH. U RS je praktično zbrisan s lica zemlje dok je u FBiH majoriziran i minoriziran na svakom polju a poglavito nametnutim izbornim zakonom u kojemu se hrvatskom narodu nameću politički predstavnici koje taj narod nije izabrao.

Sada se trezveno postavlja pitanje tko može jednom konstitutivnom narodu zabraniti formiranje trećeg entiteta zasnovanog na teritorijalnom diskontinuitetu,jer ta područja politički,gospodarski i kulturno kontrolira hrvatski narod. Otkud pravo političkim predstavnicima muslimansko-bošnjačkog naroda u BiH miješanje u unutarnje stvari,odnosno uvođenje reda u tuđoj „avliji“odnosno tuđem dvorištu?Postoji li ijedan Hrvat u BiH ili inozemstvu koji će muslimansko-bošnjačkom narodu ili bilo kojem drugom narodu u njegovoj „avliji“ili dvorištu prijetiti ili naređivati kako će on svoje dvorište urediti ili preurediti?Opravdano držim kako Hrvati o tom ne razmišljaju,niti im je to na kraju pameti,no upravo takvo razmišljanje Hrvata povijesno ih je skupo koštalo. Tako su razmišljali prije Miloševića,poslije njega,a razmišljaju i sada prije razmišljanja o uplitanju i miješanju u unutarnje stvari jednog konstitutivnog naroda u BiH. U unutarnje stvari hrvatskog naroda čiji politički predstavnici niti jednom,niti jednim svojim činom ili gestom nisu pokazali interes ka mijenjanjem državnih granica BiH kako to već nagovještavaju politički predstavnici RS ukoliko im ti isti muslimansko-bošnjački predstavnici nastave prijetiti pa taman i praznim puškama. Trakavica zvana BiH se nastavlja a nastaviti će se i nakon izbora u Mostaru sada u nedjelju. Tko će vladati tim gradom nakon tih izbora ostaje za vidjeti,no jedno je sigurno. Ovakva država BiH čija je metafora Mostar više neće moći postojati i opstati sviđalo se to predstavnicima muslimansko-bošnjačkog naroda u BiH i njihovim međunarodnim mentorima ili ne jer se vrijeme njenog resetiranja davno trebalo dogoditi.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba