O tome sam već pisao. A kako se ništa značajnije nije promijenilo -opet ću.
Dakle, nakon što smo se vratili iz rata, ostarjeli smo, sredina nas često ne može prepoznati, pa čak ni naši najbliži. Što smo sve prošli to uistinu više nikoga ne zanima. Pričamo ponekad sami sebi kako je bilo, sjećamo se još onih koji su ostali negdje i koje su dovezli u sanducima ili vrećama, pa ih uz tri metka pokopali. Međutim, one koji su imali sreću i ostali živi, a sa kojima smo bili rame uz rame, jedva više i prepoznajemo. Izmijenili su se. Nisu to više idealisti, puni poleta, koji su u svakom trenutku kad je trebalo bili spremni i poginuti. Za što?
Pa, za Hrvatsku! Eto, danas su mnogi od njih bez posla, sjede na trgovima, poput klošara, a neki nemaju ni dva – tri eura za pivo. Oni koji su se snašli u debelim su mirovinama. (Svaka čast iznimkama.) Nemaju što raditi, a mogli bi. Krate dane sjedenjem u kavani, ili pak u ribolovu. Uspjeli su kupiti i neki bolji automobil, a ljudi kažu-gle ga, bio je u ratu pa se obogatio! One koji su ostali u kolicima, ili bez jedne ruke ili noge, na njih se malo tko i osvrće. Karakteristika je svima koji su bili prvi kad je trebalo da su neprestano nezadovoljni, da im ne odgovaraju ni jedni koji su na vlasti. Često tako rastrgani, ljuti i bijesni znaju doći kući, ženi i djeci, pa “iz čistog mira” naprave dar – mar, tako da nije rijetkost da i policija s nekima od njih relativno često ima posla. Svi ih uglavnom savjetuju da prestanu pričati o ratu, poglavito od kada smo ušli u Europsku uniju, a sada i u Schengen.
A oni kao da provociraju, kao da ne mogu bez te teme. Grizu se i nemirni su, poglavito kad vide bivše sekretare partija, doušnike, udbaše, komunističke i ine kriminalce, koji su i rat iskoristili da se još više obogate. Ti im često poručuju-pa, tko vas je tjerao! A oni su išli sa srcem daleko od svoga grada ili mjesta, u one krajeve gdje nikada i nisu bili, obraniti hrvatsku državu. Od koga? E, o tome se danas gotovo i ne govori. Ako spomeneš Srbe, četnike, Crnogorce, odmah si “nacionalist”, “šovinist”, odmah si netko tko nije dobro došao u državu koju su upravo ti, a ne trenutačni i ini političari, stvorili. (Svaka čast iznimkama.) Sjetimo se nevolja koje smo imali kad smo godinama otvoreno branili generale Gotovinu i Markača, a koje su proganjali, i ne samo njih, već i šire članove njihovih obitelji baš ti koji im danas ljube ruke, koji im ljigavo plješću i koji ih sada uzdižu do nebesa. Koliko je samo hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Više od tri tisuće! Pa, što – nikome ništa.
Tko pita žene, djecu i starce kako su oni proživjeli ratne godine? Tko pita i tko radi analize koliko je sudionika rata, ali i ne samo njih oboljelo, poglavito nakon što su ostavili puške i “živi i zdravi” vratili se svojim kućama? Samo na Vukovar je tijekom 1991. u tri mjeseca palo na stotine tisuća granata Je li se netko zapitao- imaju li one i danas negativne učinke, poglavito na zdravlje tamošnjih stanovnika? Najteže nam je gledati tajkune. One koji su se obogatili na krvi sirotinje. Da, sirotinje, jer je ona u daleko najvećem postotku išla u rat. Gospoda su ostajala kod kuće, morala su studirati, ili pak otići u inozemstvo, kao Šerbedžija s obitelji, dok prođe ovaj “metež”.
A, gle ih danas: vozikaju se u najnovijim mercedesima i audijima, odmaraju se na jahtama, kupuju vile, šeću po Europi, odlaze u Katar na utakmice, imaju tvrtke, imaju sve, ali nemaju – ni dana u (propalom) Registru hrvatskih branitelja. Mislite da ih je sram? Ti nemaju srama, to je većinom “rulja” kojoj bi trebalo oduzeti sve što su nepošteno stekli. Kad ste vidjeli nekog tajkuna da polaže vijenac i pali svijeće za poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje? Nu, nije istina i bilo bi nepošteno reći da su se svi koji su se obogatili isti, a poglavito da ne pomažu i hrvatske ratne vojne invalide i druge. Jeza nas hvata kad svake godine u Kumrovcu uzdižu Broza, crvenu zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i srpski četnici (Šljivančanin u Vukovaru, Mladić u Škabrnji) u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, a oni, jadni, opet ne smiju ni spomenuti slovo U, a kamoli da ga nose na majici. Međutim, kako su nas četnici zvali u ratu? Da, dobro se sjećate, zvali su nas “ustašama”! Za većinu onih u Beogradu to smo i danas! Hrvatska država je počela plaćati čak i odštete Srbima koji su stradali u ratu, a povrat tih sredstava potražuje od pojedinih hrvatskih branitelja (slučaj Norac, Lora, Veljko Marić, Hrastov itd.). Majke, poput Kate Šoljić i Eve Šegarić, ali i niz drugih, su umrle, a da još do danas nitko ne zna gdje su krvnici koji su ubili njihove sinove. Svi znaju za tragediju obitelji Zec, (sad će im podići i spomenik na Sljemenu), a nitko ne zna za tragediju obitelji Aleksander iz Vukovara: Emil, hrvatski branitelj (r.1959.) te njegova supruga Vlasta (r. 1966.) i sin Matej (r. 1989.) ubijeni su u tom gradu u jednome danu- 15. studenoga 1991.! U Slavonskome Brodu također je u vrijeme rata ubijeno čak 28 dječaka i djevojčica.
Pala je srpska granata dok su se djeca igrala. Pa, što? Nikome ništa. Na sličan način još je ubijeno ili zaklano oko 400 njihovih vršnjaka, od kojih su mnogi tek krenuli u školu. Gospodo progonitelji, gdje su ubojice tih mališana koji su krivi samo za to što su bili Hrvati? Kad na malim ekranima svakodnevno gledamo ogorčene radnike, jer im se polako “gase” tvrtke, jer nisu mjesecima dobili plaće, kad povremeno gledamo kako čak i zdravstveni djelatnici protestiraju jer “nema novaca”, a poglavito kad vidimo pojedine suborce iz rata kako kopaju po kontejnerima ili nemaju dovoljno sredstava za liječenje i život, ne možemo a da se ne pitamo: jesmo li se za to borili? Gdje su nam zapovjednici ratnih brigada? Neki su u bolnicama, drugi na psihijatrijama, treći su se ubili, četvrti razočarani jer ih ne zovu ni na svečanosti na lokalnim, a kamoli na državnim razinama, a gdje su raznim pupovcima širom otvorena vrata…
Bivši, žalosni ministar branitelja, Predrag Matić, svojedobno nam je podario Registar hrvatskih branitelja, ali nakon njega-sve je ostalo isto „kao i lani“, pa nije ni čudo da su ga ukinuli! Hrvatski političari (svaka čast iznimkama) su redovni gosti na obilježavanjima svake puške koja je pukla u nekoj šumi 1941., a hrvatski branitelji i hrvatski domoljubi su sami ili uz svećenike ili biskupe na obilježavanjima obljetnica pokolja (Jazovka, Macelj i sl.) koje su izvršili tzv. antifašisti, bez suda i suđenja, nakon II. svjetskog rata. Znam, mnogi će reći da su – za većinu stvari krivi i sami branitelji! Ti koji to kažu imaju pravo. Krivi smo! Do neba! Prvo, što smo goloruki krenuli protiv dobro naoružanog agresora, a potom što smo stvorili državu.
Nu, bez obzira na sve, kakva je takva – naša je. Zatim smo krivi što smo “bez ispaljenog metka”, kao igračku, predali državu pojedinim politikantima i političarima. Krivi smo jer smo dozvolili da nas bacaju u blato, ponižavaju i ne daju nam dostojno živjeti. Istina, borimo se protiv nepravda (uglavnom) perom i tu i tamo nekakvim mirnim prosvjedima, a oni kojima se obraćamo ti nam se i dalje smiju, jer znaju da od toga nema ništa. Oni na vlasti, (lijevi ili desni) uvijek su imali i imaju pripravne pendreke i policiju, a policija zna što treba s “neprijateljima naroda”. (Ako ne zna pitat će mustače i perkoviće!).
I tako… dani i godine idu, nas je sve manje, a njih je sve više!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Kamenjar.com