Marko Ljubić prozvao Škoru i Bujanca: Opasan sigurnosni problem Hrvatske su oni,...

Marko Ljubić prozvao Škoru i Bujanca: Opasan sigurnosni problem Hrvatske su oni, a ne moje komunjarstvo

Kandidat Domovinskog pokreta Igor Peternel objavio je na svojoj Facebook stranici fotografiju iz 1990. uz komentar:

Marko Ljubic voli na temelju fotografija donositi u svojoj Budnici zaključke i prosudbe tko je dovoljno dobar Hrvat! !
Evo jedne zgodne i za njega!

Na slici 1990.u Širokom Brijegu na jednom od zadnjih partijskih sastanaka Saveza komunista Jugoslavije je zaokružen Marko Ljubić, voditelj Budnice i politički provokator, napisao je Peternel.

Fotografija se vrlo brzo proširila javnim prostorom, prenijeli su je brojni portali u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a istu je za portal Teleskop komentirao Velimir Bujanec: “Nevoljko komentiram kolege, no, kako su me danas mnogi pitali za Ljubića, moram priznati da nisam znao za jednoumni dio njegove prošlosti, niti člansto u Savezu komunista. Čovjek se u javnim nastupima predstavljao kao antitotalitarist i zagovornik lustracije, a na kraju ispada da bi sam sebe morao lustrirati! Situacija je tim gora, ako je fotografija zaista snimljena na Širokom Brijegu jer je poznato da su tamo komunisti počinili strašan zločin nad hrvatskim franjevcima, a česta tema partijskih sastanaka, naročito 1990. godine, bio je obračun s “klerofašistima” i “hrvatskim nacionalistima”. Što se pak tiče vaše opaske da vodi neku “konkuretsku emisiju”, ona ne stoji. To je kao da nosite lažne tenisice, recimo, marke ‘Puma’, a na njima je umjesto slova ‘U’ ipsilon. Osim toga, poznato je da orginali uvijek traju duže od lažnjaka” kazao je Bujanec. (Više ovdje).

Nije dugo trebalo čekati odgovor prozvanog Marka Ljubića, urednika i voditelja Budnice.

S obzirom da se radi o javnim osobama, fotografija je izazvala veliki interes javnosti, odgovor Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Opasan sigurnosni problem Hrvatske su Škoro i Bujanec, a ne moje komunjarstvo

Nema sigurnijeg dokaza da je “Budnica” počela vrlo duboko i ozbiljno čistiti hrvatski javni prostor i odbacivati smeće, od jučerašnje kampanje protiv mene, posve sigurno po rukopisu i angažmanu u režiji Velimira Bujanca. Da to nije samo još jedan od višegodišnjih pokušaja raznih propalica, nego smišljena akcije pokazuje lanac od navodno nepoznate žene iz Š. Brijega, inače sudružice “bojovnika” Domovinskog pokreta, preko “zabrinutih”pripadnika sljedbe pod imenom Domovinski pokret MŠ, zatim pred komunističkom opasnošću još zabrinutiji Igor Peternel, lijeva ruka “desnog” DP MŠ, pa dnevno.hr gospođe Dekanić, Pusićkine i Josipovićeve medijske uzdanice, zatim mi objavu šalje najzabrinutiji Velimir Bujanec i lamentira o iznenađenju, te kako smo se vidjeli na sahrani Božidara Alića, te nisam mu prišao i od tada se nismo čuli. Hm. Jesmo, jesmo, i to na Bujančev poziv, kojim mi je prenio “gazdinu” ponudu, točno tako je rekao, očito govoreći o Mariju Radiću, koju sam s gnušanjem odbio.

Ne znam je li netko rekao Bujancu i sličnima kako završavaju psi rata, hijene mira i obavljači prljavih poslova za „ugledne” gazde? Ja sam siguran da on to sluti, otud ovakvo ponašanje, jer tipovi kao on opstaju na instinktnom njušenju opasnosti i refeleksnoj prilagodbi, pri čemu um, duh i inteligencija nisu nužne osobine. No,problem je kada instinkt njuši kraj priče. U konačnici ljudi nisu ni gluhi, ni slijepi i u golemoj većini nisu pobujančeni. Opstanak mu je i takvima bio moguć dok nije bilo izbora na medijskoj sceni, volova i pašnjaka kao u priči, a Bujanec naplaćuje porez na rogove. No, desna, nacionalna, znalačka i kulturna Hrvatska dobila je svoju “Budnicu”. Da nisam ja u igri, bio bi netko drugi, ali Budnica bi se pojavila kad tad, bez poreza, reketa i “mistrija”, što se god krilo iza toga izraza. Lako je galamiti i proganjati “komunjare, Srbe, udbaše” i ostale štetočine, dok žena ne priupita Zekanovića gdje su im novci, ili dok samo u nazočnosti Ante Kovačevića meni govori Hrvoje Burić o zloj sudbini koja ga je stigla s Bujancem. To u biti ni nije Bujančev problem, nego problem “uglednog” vlasnika Z1. Svi rogovi idu na njegov račun, jer Bujancu se više nitko ne čudi. I, koliko si god laskao Bujanec, ja nisam niti mogu biti njegova kopija. Nije, niti može biti itko, jer on je neponovljiv, pri čemu se takvom neponovljivošću nitko normalan ne bi ponosio. Zato je meni uvredljivo uspoređivati mene i njega, Budnicu s njegovom Bujicom. A po reakcijama mnogih ljudi, vidim da je i njima. No, vratimo se na moje “komunjarstvo”.

Ako ste pravilno uočili, u lancu objave ovaj put nedostaje srbijanski portal, jer bi u ovom slučaju “razotkrivanja” mene, kompromitirao to razotkrivanje, jednako kako mu je uloga u objavi aktivnosti Škorine supruge u Srbobranu trebala kompromitirati važnost te objave. Da sam ja bio ne znam što nekada, pitanja od, već sad nacionalno-sigurnosnog značaja prvog reda oko Škore, ne mogu se i neće izbjeći. Zato je ovaj pokušaj s mojim komunjarstvom mizeran i neinteligentan izraz nemoći Škorine kampanje, a meni dobro došao. Jer pokazuje da je Škoro, koliko god i sam bio mizeran, talac Velimira Bujanca, a u društvu nema nižeg od toga. Naime fotka na kojoj sjedim u društvu ispod jugoslavenske zastave i ornamentike SFRJ je autentična, kao što su autentične fotke Index.hr Škorine supruge, pri čemu je golema razlika u tome što je tekst i sadržaj objave Indexa potpuno točan i zorno pokazuje da Škoro vrlo opasno laže, a Peternelova objava ispod fotografije sa mnom je čista laž. Naravno, baš taj sadržaj je spomenuti “higijenski” medijski lanac prenio.

S obzirom da sam ja javna osoba, sasvim je u redu objaviti baš sve relevantno za moje javno djelovanje i zauzimanje stava o tome jesam li, ili ne, relevantna i primjerna osoba. Tako je posve normalno objaviti sve iz moje prošlosti do 1990. godine. Laži koje se pokušavaju plasirati, ispod ove fotografije i s puno bezimenih adresa, čak i s nekih imenih, pri čemu mi se ne da gubiti vrijeme na bolesnike pa mnogi prođu bez ogrebotina, zapravo govore o očaju ljudi koji ih potpisuju. Jer i sami znaju da ovo što imaju nije dovoljno za kompromitaciju, a bolje nemaju, pri čemu je izmišljanje problem, jer može imati gadne posljedice. Svejedno je zvali se Peternel, Hasanbegović, Bujanec, Ćipe od Vukovara, jer je njihovo zajedničko ime – projekt Škoro. A zajedničko prezime Pevex, makar se uprava te kompanije ograđivala javno od ludila koje su platili i potaknuli.

Ne znam treba li mi goditi toliki interes za mene, jer sam očito važniji nego sam mislio, ili bi me toliko očajničko srozavanje jedne nastrane skupine do jučer većinom uglađenih mainstreamovaca, trebalo rastužiti. Za mene je ovo posve očekivano. Poredak stvari i utjecaja na “desnici” monopolisti toga poretka moraju zaštititi od konkurencije i boljih od sebe. Mesa i zobi nema dovoljno. To je logika čopora. Tim opskurnim poretkom godinama upravlja ista skupina tipova, okupljenih oko Bujice kao promotora i batine, a koji stravično umno, moralno i materijalno reketari Hrvatsku srozavajući upravo desnu, nacionalnu i kršćansku simboliku na razinu rulje i gadljivosti, od čega ta skupina ima goleme materijalne benefite utemeljene na jaucima i samoprikazivanju sebe kao žrtava “nenarodne vlasti”, pri čemu se zaluđenom narodu, naročito izvan Hrvatske ispostavljaju besramni računi s obrazloženjem borbe protiv udbaša, Srba, Jugoslavena, raznih ministara i ministarki ili s najnovijim pozivom za financiranje filmskog dokumentarca o djeci rata. Ne govorim o filmu sjajnog Stipe Pipe Majića, nego o filmašu, nedavnom gostu Bujice. Modus vivendi te skupinice je isključiti svakoga tko ima ideju, tko zna, a pokušati uništiti svakoga tko se usudi zagaziti na teren čopora.

Bio sam im dovoljno blizak, a dovoljno svoj i nedodirljiv da im nikada nisam pristupio. I uvijek sam imao dovoljno pronicavosti, vidjeti i ono što se pomno skriva. Tako znam i toliko znam da mi je neugodno puno toga se i prisjetiti, a kamoli reći. Ali, te se stvari i užasi moraju posvjedočiti javno, zato pišem i radim to što radim, otud “Budnica”. Zastrašujuće je koliko su ljudi od kojih narod sad očekuje navodno vraćanje države narodu spremni puzati i raditi prljavštine, od kojih je ponajvažnija inicijacija pristanak na financijski reket. Cijeli Zagreb to zna, cijela Hrvatska to zna, no, tipovi plaćaju i šute, tu i tamo gnjevno sapsuju, pa zbog pripadnosti čoporu opet za javnih pet minuta, prinose “darove”. U “Budnici” tako ne ide i Bujica ostaje bez darova. Otud primarna panika.

S obzirom na izvore iz kojih su polazile kampanje protiv mene od vremena komunizma do danas, mogu biti zahvalan, jer samo potvrđuju činjenicu da sam u svim mjenama, uređenjima i vremenima mislio svojom glavom i snažno utjecao na svoje uže i šire okruženje. I da sam uvijek i ja i moja obitelj imao integritet, da smo znali tko smo i što smo, te bili spremni riskirati za taj integritet. Moj obiteljski rukopis su oba djeda hrvatski vojnici, moj pokojni brat i ja hrvatski vojnici, tako će biti ako treba naša djeca i njihova djeca.

Peternel laže. Nije ovo bio nikakav partijski sastanak, a zastave, Titova fotka i cijela scena bila je tada zakonita u SFRJ, pa da ste i kardinale fotkali u službenim društvenim prostorijama, bilo bi isto. Konačno, predsjednik Tuđman je pod tom ornamentikom započeo upravljanje Hrvatskom. Nije hrvatska sloboda pala s Marsa niti nastala bez dodira s bivšim režimom. U tom režimu je kao i danas bilo ljudi i neljudi, bolesnika i pristojnih ljudi, kukavelji i slobodnomislećih Hrvata. Konačno, Peternel laže i zbog toga, jer tada nisam bio član partije, iako sam bio i član SKJ prije toga. Tako je lagao, pa u panici povukao objavu, da sam bio zadnji predsjednik omladine Sarajeva. Tada sam bio predsjednik “Novog sindikata Lištica”, jedine političke legalizirane otvoreno opozicijske organizacije u BiH, koju sam utemeljio, registrirao na sudu u Mostaru i imao više od 4000 pojedinačno i dragovoljno učlanjenih pripadnika još 1989.godine u samome Širokom Brijegu. Mogao sam se registrirati kao sindikat, a ne kao stranka. Taj sindikat je registriran kao odgovor na pokušaj izbjegavanja demokratskih izbora u BiH i bio je sa mnom na čelu apsolutni prozor slobode tada u puno širem okruženju od Lištice. S obzirom da je SKBiH donio odluku o višestranačkim izborima, moja “sindikalna” aktivnost je tijekom 1990. godine postala nepotrebna. Posvetio sam se utemeljenju širokobriješkog dvotjednika “Vrisak”, a nakon toga tjednika “Hercegovački tjednik”. S ta dva lista donio sam sa sjajnim i velikim suradnicima više ugleda i ponosa Širokom Brijegu, Hercegovini i hrvatskom narodu nego što te skupinice ološa mogu uništiti za pet života, jer većina ljudi vidi. I razumije.

Svojim tekstovima u zagrebačkim i sarajevskim izdanjima prije toga više sam nesanice izazvao tadašnjoj oligarhiji nego sve današnje “ustašetine” zajedno, a više sam nade donosio ljudima svojim stavovima i porukama nego je usporedivo u to vrijeme s bilo čim. To je istina i to zna stotine Širokobriježana, Mostaraca i ljudi u Hercegovini. Čitav niz tadašnjih inicijatora HDZ-a znaju što sam radio i koliko im je bilo važno moje znanje, odlučnost, ali i hrabost To je znao i Gojko Šušak i naši zajednički prijatelji koji i sad živu u Š. Brijegu, to zna i moj nekidašnji gost u “Budnici” Ivo Lučić, koga Bujanec i Hasanbgović besramno lažući pokušavaju iskoristiti kao pokriće svojim prljavštinama, s kojim sam zajedno preuzimao Radio Mostar istoga jutra kad su tisuće rezervista JNA okupirali grad, dok su me njegovi specijalci štitili, a helikopter JNA kružio oko 12 kata Mostarke i dok su moji suradnici Gago Barbarić, Ermin Krehić i Ivan Ćubela glumili rezervne policajce na ulazu do dolaska Lučićevih zakonitih policajaca. Svjedoka je kao u priči i nisu neimenovana žena iz Širokog Brijega. Samo su bijednici anonimni kada govore o ljudima. Gdje su tada bili Peternel, Škoro, Bujanec, Hasanbegović i Lazo Grujić?

To je istina koju nosi ta fotka u sebi, kao i majušni dio iz moga života. Ta istina samo potvrđuje ovo što jesam danas, za razliku od svega što vuku za sobom Škoro, Peternel ili Bujanec. Tu istinu valja gledati u kontekstu vremena, koje je u BiH kasnilo za Hrvatskom oko pola godine. Mene proglašavati komunjarom zbog mojih tadašnjih angamžmana otprilike je usporedivo s proglašenjem BBB komunjarama jer su tada s maksimirskog Sjevera vikali – Stipe Šuvar. Ja nisam vikao Stipe Šuvar, niti sam vikao Branko Mikulić, nego – pred svim medijima na redovitim konferencijama svakoga mjeseca, da zahtjevam rehabilitaciju Miljenka Hrkaća ili prestanak kriminalizacije političke emigracije. Novinari i izdanja svih medija iz BiH to mogu posvjedočiti, a kome se da neka pretražuje arhive. Jako puno Širokobriježana to zna, a znaju i nesretnici koji godinama lažu o meni. Zato i lažu. Ja sam tada zastupao stavove od kojih danas Bujanec i slični žive i kojima reketare Hrvatsku, s tom razlikom što sam ja uspio s ljudima izboriti prava koja sam tražio, a Bujanec živi od toga da se ta prava nikada ne izbore i da ima neprijatelje koji mu kao ne daju. Zato se pojavio Škoro, a nakon njega će netko sličan jer je to sve podzemna igra protiv naravi ljudi i naroda.

Istina je da sam bio član SKJ, kao što je istina da to nikada nisam skrivao, kao ni činjenicu da sam 1984./85., godinu dana bio predsjednik omladine u tadašnjoj Lištici. Pamtit će se, a živih i danas vrlo uglednih svjedoka ima, da sam tada u facu predsjedništvu općinske partije i delegaciji iz Sarajeva sasuo da bi bilo normalno i poželjno da predsjednik omladine Lištice bude katolik a ne da bliskost Crkvi bude razlog isključivanja iz procedure izbora, jer je preko 99 posto mladih katolici. Pamtit će se i potpora profesora Vlatka Določeka iz CK SK BiH, koji se pred zgranutom dvoranom okrenuo i pružio mi ruku na majstorskom obrazloženju, uz punu potporu. Tako je mladić blizak Crkvi mimo volje komiteta postao predsjednik omladine, a ja postao noćna mora tadašnje vrhuške, kao i oni meni.

E, sad usporedite Peternelovo katoličanstvo i kršćansku vjerodostojnost s fotografije na kojoj se ne zna prekrižiti i ovo što navodim. I usporedite vremena i državne poretke. Usporedite svako drugu riječ iz Velimira Bujanca kojom se poziva naa branitelje, Vukovar, punca i punicu, Blagu Zadru i hrvatske svetinje, usporedite to sa Škorinom prošlošću i golemim nepoznanicama opasne pozadine, s likom i dijelom Igora Peternela koji je u HHO zadnjih nekoliko godina jurcao po stadionima proganjajući ZDS, usporedite to s fotografijama Velimira Bujanca u nacističkoj odori s ovim što ja pišem, govorim i što pokazujem. Meni nikada nisu trebala tuđa pokrića ili zaklon svetinja, ni u komunizmu ni danas, a isključivo svojim radom iskazujem poštovanje nacionalnim svetinjama. Što iskazuju Bujanec, Škoro, Peternel i slični, zaključite iz toga što vidite.

Za razliku od danas, kada je ljudima koji žele javno i politički djelovati stotine mogućnosti za to, tada se moglo, ili biti posve po strani bez ikakve relevantne i legalne mogućnosti djelovanja, ili u sustavu imati mogućnost nešto pokušati uraditi. A nije se moglo u sustav bez SKJ. Figurativno rečeno, ako si želio pobijediti Zvezdu u nogometu, morao si istrčati na Marakanu ili njih primiti k sebi. I bez obzira na suce, nadigrati ih. Ja sam tada to smatrao hrabrim, smatram i danas. Znao sam i usuđivao se igrati, a nisam se bojao za svoj moralni integritet i čast. Bilo je i poraza i pobjeda, no kako vidite danas, ipak sam pobjedio.

Meni SKJ ni za što nije trebao, niti bilo komu mome. Bio sam najbolji ili među najboljim učenicima kroz cijelo školovanje, mogao sam upisati koji god hoću fakultet, a kako sam za školovanje zarađivao na akortu svakoga ljeta, od završetka gimnazije do završetka studija, te i nakon studija do prvoga zapošljenja, ni za to mi nije trebala partija. Kao ni HDZ poslije, jer niti sam što kad tražio, niti dobio. Zbog uvjerenja i javnoga djelovanja u komunizmu mi ni dijete nije moglo dobiti vrtić, tukao sam se, primao udare i zadavao ih, a imao sam moralnu satisfakciju. Bude mi ponekad žao da toliki ljudi koji to mogu posvjedočiti šute o tome, a skupinica klošara, klošara iz komunizma i istih klošara nakon promjena, kojima je komunizam danas alibi za sve osobne neuspjehe, toliko brutalno laže i neumorno brine o mome liku i dijelu.

Nitko se zbog toga što je bio u partiji nije morao ponašati zloćudno, niti činiti zlo. Tko je to radio, radio je zbog osobnoga probitka i poremećaja osobnosti i moralnog integriteta, kao što mnogi to rade i danas. Obraz se i čast uvijek mogla sačuvati tko je to htio. Ukratko, kako se ponosim ovim što radim danas, tako se ponosim i još i više svojim javnim i kratkim političkim djelovanjem u komunizmu, pogotovo svojim novinarstvom. Tada je to iziskivalo daleko više hrabrosti, znanja i karaktera. Vidite i sami da mi ničega od toga ne nedostaje ni danas. Zato me se napada, a ponajprije jer me se ne može kupiti. I, neka, to je samo potvrda vrijednosti ovoga što radim.

Zato, koliko god ova skupina vikala o komunističkoj opasnosti, koju kao ja predstavljam, valja hrvatskom narodu jasno ponoviti ono na što s potpunom sigurnošću i potpunim utemeljenjem stalno ukazujem, a što je kolega Borislav Ristić također istaknuo prekjučer u kolumni. Pitanje je od prvorazrednog nacionalno-sigurnosnog značaja, zašto i tko iz Srbije, pa preko dnevno.hr, nastoji omalovažiti dokaze da je Škoro teško lagao o svojoj ženi, a s tim i o svojoj prošlosti. Meni je, i ne samo meni, lagao, predstavljajući ju kao žrtvu bezdušnog oca, koji je nju i sestru ostavio još dok su bile djevojčice, a majka ih navodno odgojila kao tvrde Hrvatice i katolkinje, koje je s 15 godina učlanila u Hrvatsku bratsku zajednicu. Hm, valjda je zato bivši predsjednik Hrvatske bratske zajednice pisao UNS-u i od Tuđmana tražio izuzeće Škore!? Što mislite ima li to logike?

Ta laž je opasna, a ne ženino podrijetlo, jer govori o čovjeku koji vas gleda u oči i laže da ne trepne. Takav čovjek je spreman na sve, točno kao i njegovi promotori. Jer svi sve znaju, nevinih oko Škore nema, niti se izbor biti uz njega i služiti se s čim se služe može usporediti s pripadnošću partiji ili bilo čemu u komunističkom režimu. Tada su ljudi bili prinuđeni na puno toga što nikada ne bi uradili ( ja ni na što nisam bio prinuđen ni tada ni danas), a danas imaju mogućnost dragovoljnog odabira. Zato je danas biti uz Škoru uz sva saznanja i sve opasne indicije nemoralnije od bilo čega za vrijeme komunizma. Nema olakotnih okolnosti. Nisu ni tada ni danas svi ljudi imali karakter za odgovoriti na iskušenja i pritiske, no tada se to moglo razumjeti, danas ne.

Još opasnije je neodgovoreno pitanje, kako to da Srbija, kad se već prema stotinu puta ponovljenim Bujančevim porukama, Vučić toliko “boji” Škore, a Pupovac i kompanija navodno ne spavaju zbog Škorititisa, od tisuća svojih sunarodnjaka iz SAD ne uzme fotke, video snimke i na taj način se vrlo jednostavno riješi opasnosti Domovinskog pokreta Miroslava Škore objavljivanjem u hrvatskim medijima? Zamislite, Srbija koja više ulaže u obajvještajne i diplomatske akcije protiv Hrvatske nego u bilo što drugo u toj zemlji. Srbija koja ima stotinu godina izgrađivan obavještajni sustav, pa nema odgovor na Škoru usprkos tome što je upravo u njihovim klubovima i radio programima u Americi visio non stop.

Ja također, kao i čitav niz dobro obavještenih kolega imam podatke da ti materijali postoje u SNV-u, no, zagonetka na koju bi nacionalna sigurnost morala imati odgovor je – zašto Pupovac i Vučić štite Škoru i koliko to može koštati hrvatski narod i našu sigurnost? Jasno je dok to ne objavljuju, zašto ga javno napadaju. Jer ga kao i kompletan lijevi mainstream, kao i Dekanićkino dnevno.hr, žestoko podupiru negativnom kampanjom, rušeći na taj način njima mrski HDZ. Nije plakati za HDZ-om, nego nad glupošću tolikih ljudi, koji misle da Škoro, Bujanec i ljevica to rade jer vole Hrvatsku. Oni vole – svoje. A Srbija miruje i tu i tamo ga napada jer ga ima čime ucjenjivati, ako ne igraju već ionako istu igru. Pita li se itko više kako to da doktor znanosti koji je doktorirao na temi autorskih prava ne reagira na izvođenje svoje autorske skladbe “sude mi” u spotovima koji veličaju Ratka Mladića na youtubu? Neka Škoro i Bujanec objasne zašto su se odrekli i po čijem nalogu Nikole Kajkića i Peđe Mišića, crvenih krpa srpske službe sigurnosti. Samo slijepci tu ne vide rukopis opasnih interesa i dubok temelj ucjene”, napisao je Ljubić na facebooku.

Kamenjar.com