Mnogi su ovih dana dok traje oružana agresija Rusije na Ukrajinu pomislili: “Ovo još nije kraj. Nije čak ni početak kraja. Ali je možda kraj početka. Neki ljudi ovih dana ,premda u manjini ponašaju se poput priglupih navijača koji mahnito navijaju za svoj tim premda on gubi 5:0 na poluvremenu utakmice vjerujući kako on može izmijeniti rezultat do kraja te utakmice iako je to praktično nemoguće imajući u vidu kako je sve protiv njihovog tima. Navijači, nogometaši , suci pa čak i VAR soba.
Premda je cijeli svijet osudio rusku agresiju na međunarodno priznatu državu Rusija nastavlja sa svojom agresijom na tu državu i pitanje je trenutka kad će ona doživjeti najveći poraz u svojoj povijesti premda njen predsjednik Putin očajnički stavlja njegove oružane snage u „najviši stupanj nuklearne pripravnosti.“Ukoliko bi on aktivirao to oružje prva bi Rusija bila ta koja bi osjetila posljedice tih eksplozija a tek potom preostali svijet ukoliko bi išta od tog svijeta preostalo.
Ljudi kad se obraćaju Bogu u najtežim životnim trenucima u molitvi većinom traže da dva plus dva ne bude četiri. Svijet se ujedinio u molitvi za prestanak te agresije, dok stotine milijuna ljudi diljem svijeta mole krunicu koja je najučinkovitije i najdjelotvornije oružje u borbi protiv Sotone kralja laži, koji je raširio svoja zločinačka krila nad nevinom Ukrajinom. A nevin je svatko tko mrzi rat, prezire ga i od njega zazire dok su oni koji ga pokreću i podupiru već zakoračili jednom nogom u vječno prokletstvo. Ta lijepo je zapisano u Svetom pismu: “Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati.
“Takozvani mir u kojemu ljudi žive je zapravo samo interval između dva rata. “Po završetku II svjetskog rata mnogi su se uzaludno ponadali kako se takve strahote u kojima su stradale desetine milijuna ljudi diljem svijeta nikada više neće u takvom obujmu dogoditi. No,dogodili su se mnogi krvavi ratovi nakon tog rata u kojima se povijest poput kakva idiota stalno ponavlja. Ta jučer se dogodio Domovinski rat koji je po strahotama zasjenio mnoge događaje u II svjetskom ratu a sada Ukrajina u kojoj su strahote tek počele.
Što se to dogodi u glavama ljudi koji vode te države pa se okrenu najgoroj mogućoj opciji od postanka svijeta a ona je ubijanje ljudi. Među životinjama vlada pravilo borbe za opstanak. Jače jedinke ubijaju slabije kako bi opstale i nahranile svoju mladunčad a potom sebe, no ključna razlika između životinja i ljudi je razum, um, intelekt koji životinje nemaju pa se u tom dijelu ljudi ne mogu uspoređivati s životinjama. Albert Einstein je jednom prigodom rekao vukući paralelu između ljudi i životinja : “Čovjek je najdivnija i najdivljija životinja.“
Neki ljudi u određenim životnim situacijama na žalost postaju najdivljije životinje koji zbog svojih interesa, ciljeva, bolesti, golog opstanka ili koječega drugoga napadaju i ubijaju druge ljude ne birajući pri tome sredstva. Stoga se postavlja logično pitanje zašto to čine? Kao jedini logičan odgovor se nameće njihova vjera odnosno uvjerenje kako su nadmoćniji i jači od onoga koga su odlučili napasti. Možda u svemu tome upravo i leže odgovori na mnoga pitanja. Zašto se mnogi brakovi raspadaju a da praktično nisu ni zaživjeli kao i mnoge pa čak i rodbinske veze, višegodišnja prijateljstva i kumstva. Da li su razlozi za takve raspade upravo u činjenici što je jedna od strana u tim vezama smatrala kako je jača i nadmoćnija u bilo kojem pogledu, imovinskom, fizičkom, moralnom pa čak i u intelektualnom.
Svijet broji poginule u Ukrajini. Svijet broji razorene i uništene gradove te vojnu tehniku na obje strane. Konačno zašto su i jesu li ti svi mrtvi pali uzalud? Ako svijet ostane onakav kakav je, onda odista jesu. A događanja u Ukrajini su cijeloj međunarodnoj zajednici postavila pitanje postoji li uopće demokracija i sloboda?
U svim revolucijama i ratovima postoje dvije vrste ljudi; oni koji ih dižu i oni koji se njima koriste. Nekako mi i jedni i drugi potječu iz istog izvora dok obični mali ljudi koji služe kao topovsko meso zapravo i ne znaju zašto su krenuli u ničim izazvani rat. U ovom ukrajinskom ratu kao i u svim drugim ratovima ovoga svijeta pobjednici nisu generali, niti oni koji drže slatkorječive govore s najvećih trgova gradova ili iz podruma svojih rezidencija u razrušenim gradovima. Pobjednici nisu niti pape, kardinali i svećenici, premda se i među njima može pronaći neki tko je znatno doprinio miru u svijetu.
Pravi pobjednici su mali ljudi-žene između kojih se rađaju veliki, najveći. To je povijest kao učiteljica života bezbroj puta pokazala. Pravi pobjednici hrvatske povijesti su bili Matija Gubec, Blago Zadro, Jean-Michael Nicolier, Siniša Glavšević, Drinske mučenice, Diva Grabovčeva, Žarko Manjkas Crvenkapa, te desetine i stotine tisuća malih ljudi, dok su u ovom ukrajinskom nemilosrdnom i nametnutom ratu braća Kličko, Olekandar Usyk, Volodimir Zelenskij, Ruslana, te tisuće drugih malih, neznatnih ljudi koji ovih dana diljem Ukrajine ginu braneći svoju slobodu, zapravo slobodu svih nas, ili oni koji prave Molotovljeve koktele kako bi se nekim drugim metodama poznatim od davnima obranili od ruske agresije, a kojima je i Sin Božji posvetio svoje puno radno vrijeme na zemlji, a ne onima koji pune prve crkvene klupe i drže se „zakona“ kojeg ne primjenjuju u praksi.
Pravi pobjednici su od svih ismijani, ponižavani, napadani, ostavljeni, obespravljeni, razočarani, ponosni Zaboravljeni-razvojačeni branitelji koji godinama jurišaju poput Don Quihota na vjetrenjače i gdje im se svi rugaju kao najvećim budalama zaboravljajući pri tome kako su kotačić povijesti uvijek pokretali ljudi poput Don Quihota. No, i među zaboravljenim-razvojačenim braniteljima ima onih koji su postali najveći što će ta ista budala povijest valorizirati.
Pravi pobjednicu su kolone obespravljenih i poniženih radnika velikih prodajnih trgovačkih centara,te drugih “jakih“ privatnih i društvenih poduzeća koji za mizeriju od plate trpe uvrede, ponižavanja, mobing od strane svojih poslodavaca, te desetine tisuća umirovljenika i socijalnih slučajeva kojima je pučka kuhinja majka umjesto one koja je im je trebala osigurati pristojne dnevne obroke.
Pravi pobjednici su Hrvatin Tomašević, Žana Alpeza, te mnogi drugi kolumnisti i autori tekstova koji izbacuju iz sebe svu bol i tugu nakupljenu proteklih desetljeća, koja ih guši, neda im mira i sna a kada to izbace iz sebe dobiju resto koji dan života kako bi mogli krenuti dalje premda dosta puta ne znaju na koju stranu, nadajući se kako su svojim tekstovima posijali sjeme koje mora proklijati u plod. Koje to sigurno mora.
„Nije važno što si nitko ako si nešto“deviza je onih koji vladaju i odlučuju o sudbinama ljudi diljem svijeta pa i onima u Ukrajini. Zvona zvone s katedrala i crkava u svijetu za mir u Ukrajini, dok se pak u Ukrajini ta ista zvona ne čuju od tenkovskih i topovskih granata i eksplozija. Zacijelo ta zvonjava ne dopire do srca i duše velikih svjetskih vođa koji umjesto direktne vojne podrške šalju verbalnu, ekonomsku i logističku potporu koja zacijelo Ruse neće zaustaviti u njihovim ubilačkim napadima.
Njih će zaustaviti kao i do sada u mnogim svjetskim ratovima mali-veliki ljudi bili oni Ukrajinci ili Rusi potpuno je svejedno, dok će lovorike ubirati neki drugi kao i do sada.
Kako smo ono rekli negdje u tekstu: “Povijest se poput kakva idiota stalno ponavlja!“
Vlado Marušić/Braniteljskiportal.ba