Hrvatima je vrhunski interes provedba odluka Europskoga suda za ljudska prava jer bi to značilo otklanjanje svih anomalija iz Izbornog zakona, pa i onih koje omogućuju pojavu fenomena Komšić na svim razinama.
Međunarodna zajednica pred izborom: Ili Komšić ili Bosna i Hercegovina
Željko Komšić, neustavni, nelegitimni pa čak i nezakoniti član Predsjedništva BiH koji je na tu poziciju došao zloupotrebom izbornih pravila i kršenjem ljudskih prava Hrvatima – prava da kao konstitutivni narod biraju svoje predstavnike, u javnosti se trudi prikazati da je njegov izbor zapravo usklađen sa odlukom Europskoga suda za ljudska u Strasbourgu u predmetu Sejdić-Finci.
Štoviše, Komšić je samo „najisturenija“ figura koja promovira tu priču, iako iza nje stoji gotovo pa cjelokupna bošnjačka politička, akademska, medijska pa čak i kulturna scena.
Kako bi se priča o tomu da odluka Sejdić-Finci znači isto što i „građanska država“ utvrdila u javnosti, kreatori bošnjačkog javnog mišljenja u BiH svjesno obmanjuju kako sami sebe tako i javnost kojoj gravitiraju.
Nije, naime, istina da odluka suda u Strasbourgu u predmetu Sejdić-Finci ukazuje na potrebu stvaranja građanske države u kojoj bi brojniji narod u BiH nametao predstavnike drugim narodima, a što nije ništa drugo nego diktatura jer se jednom konstitutivnom narodu oduzimaju temeljna prava – pravo izbora vlastitih političkih predstavnika.
Ovih je dana tako upravo komično gledati, slušati i čitati kako se Komšićevi savjetnici i sarajevski mediji združenim snagama bave prijevodom aneksa 4 Daytonskog sporazuma (Ustav BiH), nastojeći nas uvjeriti da je pojam konstitutivnih naroda pogrešno preveden s engleskog na hrvatski, srpski ili bošnjački jezik. Istovremeno, odluku Sejdić-Finci suprotstavljaju odluci Ustavnoga suda BiH u predmetu Ljubić kojom je utvrđeno da je načelo konstitutivnosti najvažnije načelo Ustava BiH.
U točki 48. odluke suda u Strasbourgu u predmetu Sejdić-Finci od 22. prosinca 2009. godine, jasno se navodi kako u Bosni i Hercegovini nije ”sazrelo vrijeme za politički sistem koji bi bio samo odraz principa vladavine većine”. Dakle i sama odluka u predmetu Sejdić-Finci ukazuje da Bosna i Hercegovina ne može biti građanska država onako kako to zamišljaju sarajevski „pravni eksperti“, što Komšić i slični njemu prešućuju. To je i razumljivo jer tu diskriminaciju Komšić utjelovljuje.
Kratkom analizom odluke Sejdić-Finci postaje jasno je da sud u Starsbourgu smatra da se mora omogućiti i pripadnicima nacionalnih manjina kao što su Romi, Židovi i drugi koji stoljećima žive u Bosni i Hercegovini, da imaju pravo birati odnosno biti birani za sva mjesta, kao što je to i mjesto člana Predsjedništva BiH.
I doista, odluka Suda u Strasborugu je ispravna i utemeljena na ljudskim pravima, jer zbog čega Jakob Finci i Dervo Sejdić, državljani BiH, ne bi imali mogućnost kandidirati se za člana Predsjedništva?
Diskriminacija koju trenutno imamo na snazi je dvostruka: s jedne strane pripadnicima nacionalnih manjina je onemogućeno kandidiranje na dužnost člana Predsjedništva BiH, dok je s druge cijelom jednom konstitutivnom narodu – hrvatskome, onemogućeno da bira svoga legitimnog političkog predstavnika u tom istom Predsjedništvu.
Rješenje Sejdić-Finci je u svojoj biti vrlo jednostavno. Potrebno je ukinuti ustavnu odredbu prema kojoj članovi Predsjedništva moraju biti Srbin, Bošnjak i Hrvat. Promjenom ove odredbe da član Predsjedništva može biti bilo tko, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ali da uživa legitimitet jednog od konstitutivnih naroda bila bi izvršena odluka Sejdić-Finci.
Dakle, pojednostavljeno rečeno, legitimno izabrani politički predstavnik Hrvata u Predsjedništvu BiH ne mora biti nacionalni Hrvat, ali ga Hrvati moraju izabrati. Isto vrijedi i za Srbe i za Bošnjake. Teoretski, konstitutivni narodi mogu izabrati bilo koga, Hrvati mogu izabrati Bakira Izetbegovića za svoga člana Predsjedništva, ali on mora biti odraz na izborima iskazane većinske volje hrvatskog biračkog tijela u BiH. I to stoga jer su Hrvati, kao i Srbi i Bošnjaci konstitutivan (tvorbeni) narod u ovoj zemlji.
To je čak i vrlo jednostavno provesti i postoje brojni modeli rješenja ovog problema.
Međutim, niti jedan model ne prolazi, niti se o modelima razgovara, jer sarajevska politika i pripadajuća joj javnost upravo ne žele provedbu odlike Sejdić-Finci na način da se provede njen sadržaj. Umjesto toga, cilj im je dokinuti samo Hrvatima status konstitutivnoga naroda. Ne bi oni sami sebi ukidali konstitutivnost, Srbima to ni ne mogu učiniti, što znači da kao meta ostaju samo Hrvati.
Nije cilj od BiH praviti funkcionalnu državu, nego je cilj od entiteta Federacija BiH praviti bošnjački nacionalni entitet koji bi se kasnije trebao pretvoriti u bošnjačku nacionalnu državu.
Sejdić-Finci se u toj priči koristi kao nekakva batina prema Hrvatima i zbog tog je oko te odluke dignuta tolika fama.
Hrvatima je vrhunski interes provedba odluka Europskoga suda za ljudska prava jer bi to značilo otklanjanje svih anomalija iz Izbornog zakona, pa i onih koje omogućuju pojavu fenomena Komšić na svim razinama.
K tomu, odluka Sejdić-Finci je zapravo komplementarna odluci Ustavnoga suda BiH u predmetu Ljubić, koja je utvrdila da je konstitutivnost ključno načelo iz kojeg se izvlače sva druga načela Ustava BiH.
Tako s jedne strane imamo povredu načela konstitutivnosti (odluka Ljubić) a s druge nemogućnost ostvarivanja pasivnog biračkog prava (Sejdić-Finci). Provedbom ove dvije odluke riješili bi se svi problemi koji opterećuju izborno zakonodavstvo u BiH. Fenomen Komšić bi, kako i zaslužuje, završio na smetlištu povijesti, a BiH bi dobila priliku harmonizirati međunacionalne odnose i iskoračiti u kakvu-takvu budućnost.
Produžavanjem aktualnog stanja, BiH svakim danom, u svakom pogledu, sve više i više propada.
Ono što je u cijeloj priči nejasno jest zbog čega hrvatska akademska zajednica u BiH ovo pitanje nije do sada artikulirala na odgovarajući način.
Dnevnik.ba