Sporazum iz Daytona uspio je zaustaviti rat, ali nije donio mir. Naprotiv, samo je zamrznuo konflikt i donio primirje, a sva borba se prelila u političke institucije – od najniže do najviše razine vlasti – kaže Ivan Kraljević, viši asistent na Studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, u razgovoru za osječki Glas Slavonije povodom 25. godišnjice Daytonskog mirovnog sporazuma, te dodaje:

– Aneksom IV (Ustav) Daytonskog sporazuma Hrvatima zajamčena konstitutivnost derogirana je brojnim intervencijama međunarodnih aktera, čime se promijenila i cijela konstelacija političkog sustava i odnosa u državi. Ni 25 godina nakon završetka rata BiH nije postala funkcionalna država. Problem je isti kao i tijekom ratnog razdoblja. Konstitutivni narodi – Bošnjaci, Hrvati i Srbi – imaju različite vizije o unutarnjem ustrojstvu i budućnosti BiH. Trenutačno se najžešća borba odvija između “federalnih partnera”. Bošnjaci kao demografska većina žele građansku, unitarnu državu prema načelu jedan čovjek, jedan glas, Hrvati vjeruju u multinacionalnost BiH u kojoj će im biti omogućeno imati svoje legitimne političke predstavnike, a Srbi – kao da stoje u prikrajku i čekaju svoju priliku – odcjepljenje Republike Srpske. Vodi se grčevita borba i ne nazire joj se kraj.

TREĆI ENTITET
Kako i koliko daytonska BiH utječe na živote ljudi općenito, a posebno mladih danas? Je li položaj Hrvata, kao najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH, i dalje najteži?

– Već 25 godina međusobnog nadmudrivanja i tapkanja u mjestu predugo je razdoblje za sve, a poglavito za mlade koji svoj život vide u BiH. Ode nam mladi, talentirani i obrazovani kadar i rijetko se vraća. Postajemo zemlja staraca. I situacija je gotovo identična kod sva tri konstitutivna naroda. Ipak, kada bismo kritički sagledali sve sporazume i rješenja koja su nuđena tijekom ratnog sukoba, vrlo lako bismo došli do zaključka kako je Daytonski sporazum za Hrvate bio najmanje dobar. Država s tri konstitutivna naroda i dva entiteta sigurno nije održiva i ona će zahtijevati reorganizaciju. Srbi imaju svoj entitet Republiku Srpsku na gotovo polovini bosanskohercegovačkog teritorija i najbolje su prošli u Daytonu. U pitanju je jednonacionalan (srpski) entitet, a tamošnji Bošnjaci i Hrvati ravni su statističkoj pogrešci.

S druge strane, imajući demografsku nadmoć, a teritorijalni manjak, političko Sarajevo na prostoru FBiH žele stvoriti pandan Republici Srpskoj i stvoriti jednonacionalan (bošnjački) entitet. No, u ovome entitetu Hrvati su ipak nešto više od statističke pogreške i može ih se jedino politički eliminirati preglasavanjem u institucijama.

Federalna jedinica s hrvatskom većinom jedino je razumno rješenje, i za očuvanje konstitutivnosti Hrvata, i za opstojnost BiH. Ta federalna jedinica može biti treći entitet, ali i ne mora. Sve će biti stvar razrade u onome trenutku kada započne proces unutarnje reorganizacije države. Najvažnije će biti prihvatiti načelo jednakopravnosti bez obzira na brojčano stanje jednog konstitutivnog naroda. Dakle, osiguranje institucionalne i svake druge jednakopravnosti leži u samoj biti rješenja koje se nameće kao jedino razumno. Nadam se kako će prevladati razum i želja za boljom budućnošću svih nas i naše djece.

U čemu se očituje temeljni politički problem Hrvata u BiH? Zašto su Hrvati u neravnopravnom položaju s druga dva konstitutivna naroda u BiH?

– Jedan od primjera neravnopravnog položaja Hrvata u BiH očituje se kroz izborni zakon koji omogućuje preglasavanje najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda pri izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH. O tome najbolje svjedoči “slučaj Komšić”, odnosno tri izborna ciklusa u kojima su Bošnjaci svojim glasovima nametnuli Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, iako ovaj unutar hrvatskog biračkog tijela uživa minornu ili nikakvu podršku. Željko Komšić personifikacija je svega onoga što razrušava BiH i nepovjerenja Hrvata u ovu državu i njezine institucije. Kako se dva člana Predsjedništva BiH – bošnjački i hrvatski – biraju na području FBiH, a tamo je Bošnjaka brojčano tri puta više nego Hrvata, i svaki birač ima pravo glasovati za jednoga ili drugoga, stvara brisani prostor za (konačni) obračun s onim najmalobrojnijim. Svoju brojčanu nadmoć bošnjačko glasačko tijelo vrlo vješto koristi za svoje manipulacije i samo je pitanje do koje mjere žele ići. U prilog tome ide i činjenica kako su rijetki primjeri pripadnika bošnjačkih intelektualnih, političkih i religijskih krugova koji u tome vide ozbiljan problem. Naprotiv, oni legitimnost biranja hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima opravdavaju tvrdnjom kako je Željko Komšić etnički Hrvat. No, nije problem u tome je li Željko Komšić po nacionalnosti Hrvat ili nije, nego u tome tko ga bira. Drugi primjer političkog obračuna s Hrvatima ogleda se u načinu izbora izaslanika u Dom naroda FBiH, i za to najveću krivnju snosi međunarodna zajednica. Odobravanjem Barryjevih amandmana iz 2000. godine međunarodna je zajednica prešutno dopustila početak galopirajućeg procesa dekonstituiranja Hrvata.

IZBORNA PRAVILA
Zašto Hrvati u BiH, kada se priča o njihovu položaju i konstitutivnosti, a poglavito njihovi politički predstavnici i hrvatski intelektualci u BiH, često upiru prstom u Barryjeve amandmane iz 2000. godine? O čemu se tu radi?

– Riječ je o izbornim pravilima kojima se uređuje izbor izaslanika u Dom naroda FBiH. Naime, tadašnji voditelj misije OESS-a u BiH Robert Barry svojim je makinacijama omogućio da izaslanike u ovaj gornji dom Parlamenta FBiH koji predstavlja tri konstitutivna naroda i ostale, bez obzira na nacionalnost, mogu predlagati i birati svi zastupnici iz deset županijskih skupština u ovome entitetu. Tako je omogućeno većinski bošnjačkim županijama da mogu bez ikakvih problema izabrati svojih 6 od 17 izaslanika i na taj način kontrolirati sastav hrvatskih izaslanika u Domu naroda FBiH. Na isti način mogu izabrati i dvije trećine srpskih zastupnika u Domu naroda FBiH. Bošnjaci sa “svojih 6 Hrvata” mogu sami sastaviti Vladu FBiH i odlučivati o zakonima neovisno o izboru izaslanika koji uživaju legitimnost kod svoga naroda. Takvu situaciju imali smo do sada dva puta (“Alijansa” i “Platforma”) kada su Bošnjaci sebi uzimali podobne Hrvate, a ne one koji su imali golemu većinu i legitimitet unutar hrvatskog biračkog tijela. Ovime je proces preglasavanja Hrvata potpuno ogoljen, a to je potvrdio i Ustavni sud BiH u prosincu 2016. godine u Presudi, po zahtjevu Bože Ljubića za ocjenu ustavnosti izbornog zakona koji diskriminira Hrvate, kojom je potvrđeno kako je načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti svih triju naroda u BiH neodvojivo od prava svakog naroda da sam bira svoje političke predstavnike. Dakle, nakaradna izborna pravila frizirana od međunarodne zajednice omogućila su “slučaj Komšić” i udar na Dom naroda FBiH, odnosno na hrvatski klub kao posljednju branu obrane konstitutivnosti. Izjave poput nedavne Izetbegovićeve (Bakir, nap.a.) kako će “slučaj Komšić” preliti i na niže razine, ako hrvatski politički predstavnici nastave inzistirati na promjenama izbornog zakona, samo su potvrda svega ovoga prethodno navedenoga.

REMONT SUSTAVA
Često se govori o reviziji Daytonskog sporazuma, ali od toga i dalje ništa. Može li BiH postojati bez načela utvrđenih u američkoj bazi Wright-Patterson? Što međunarodna zajednica čini po tome pitanju?

– Načela federalizma, decentralizacije i pune ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana, a o čemu se sve glasnije priča i u unutar europskih (pa i međunarodnih) krugova, idealan su temelj za stvaranje funkcionalne države. I sami Daytonski mirovni sporazum na papiru je nudio neka od tih načela, ali ona nisu provedena u praksi. Naprotiv, brojnim je kasnijim intervencijama i samovoljnim tumačenjima Daytonski sporazum doveden do neprepoznatljivosti i potaknuo je priče kako ga treba mijenjati. Zapravo, BiH je potreban remont cjelokupnog političkog sustava koji će omogućiti institucionalnu ravnopravnost konstitutivnih naroda i tako udariti temelje stabilnosti i funkcionalnosti države koju će svi njezini stanovnici doživljavati svojom.

No, kako do njega doći? Za remont političkog sustava potrebni su želja, kompromis i ustupci. I domaćih aktera i međunarodne zajednice. Učeći iz dosadašnjih iskustava, nedostaje sve troje. Upitno je koliko doista spomenuti akteri žele mijenjati ovo stanje. Izvanjski akteri, odnosno međunarodna zajednica prihvaća status quo, laički rečeno – samo neka se ne puca! BiH odavno nije u fokusu međunarodne politike. S druge strane, unutarnji akteri mukotrpno dolaze do kompromisa po ključnim pitanjima, a na ustupke se teško ili gotovo nikako ne odlučuju. I zato nisam optimist. Za nešto više očito će trebati neka nova izvanredna situacija – valjda ne i rat. (D.J. Glas Slavonije)

Kamenjar.com