IN MEMORIAM Zvonko Bušić 23. siječnja 1946. – 1. rujna 2013.

IN MEMORIAM Zvonko Bušić 23. siječnja 1946. – 1. rujna 2013.

Ideal, riječ koja nam pokušava objasniti savršenstvo nadosjetilnog, metafizičkog značenja. Riječ toliko bogata sadržajem koji ne može stati u jednu knjigu.

Zvonko Bušić Taik bio je čovjek ideala i ideje s usađenom mentalnom slikom Hrvatske. Gotovo od svojih prvih koraka po rodnoj Gorici, imotskih gimnazijskih dana, studija u Beču i tamnovanja u Fort Leavenworthu, imao je ideju i ideal kojem je težio, nezavisna Hrvatska.

Teško je naći nekoga tko baš nikad u životu nije sanjario i zanosio se nekim idealom, možda realno ne tako značajnim niti velikim kao što je bio Bušićev, a njemu tako ključnim za postojanje.

Hrvatska kao ideja u njemu bila je vječna i nepromjenjiva.

Život bez ideala, je život bez nade, a nada je Zvonka održavala usprkos osudi na doživotnu robiju.

Istu ideju, ali manje idealiziranu, gajili su mnogi povijesno značajni Hrvati kroz stoljeća, da bi se napokon kroz sublimaciju 1995. realizirala.


Zvonkova idealizirana slika Hrvatske uvukla mu se pod kožu. Gledao ju je iskrivljenom dioptrijom, s vjerom u etičnost, koju je on posjedovao kao uvjet za realizaciju ideje. Iz perspektive američke tamnice, kao Platonove pećine, sve je drugačije izgledalo.

Etika i politika, dva razroka oka u jednoj glavi.

Njegovim povratkom u Hrvatsku, ubrzo i nestaju ideali i nada. Otkrivanjem surove stvarnosti, gubio životni smisao koji je za posljedicu imao njegov naprasan i svojevoljan odlazak.

Čovjek pripada po duši svijetu ideja, a po tijelu prolaznom svijetu materije. Zvonkova ideja postojala je i prije njegova tijela, ona se zarobila u njemu, a on je postao njen zarobljenik. Ako je Zvonko bio zarobljenik ideje Hrvatske, onda je odlaskom njegova tijela ta ideja potpuno oslobođena, ona i nadalje živi u svijetu ideja. Hoćemo li slijediti tu ideju sa istim idealima, više ne ovisi o Zvonku, nego o svim Hrvatima. Ako budemo složni ta ideja rodit će stvarnošću koja se zove vječna i najbolja moguća Hrvatska, a ako ne onda će neki od nas živjeti u iluziji zvana Hrvatska, a drugi u svom egu, škrtom davanja, gladnog uzimanja.

Ideal nikad ne rađa savršenim i zamišljenim, već mogućim. S tom nesavršenošću, svojevrsnim hendikepom, etičkom i estetskom okrnjenošću, Zvonko se nije mogao pomiriti. Možemo li mi?

Trpimir Jurić/Kamenjar.com