Zadnji poraz hrvatske košarkaške repke od Finske u kvalifikacijama za odlazak na svjetsko prvenstvo je ujedno bio i zadnji čavao u lijes hrvatske košarke kako su to mnogi komentatori na društvenim mrežama pa i ozbiljni poznavatelji hrvatskih košarkaških prilika naveli.

Od pogibije najvećeg hrvatskog košarkaša svih vremena Dražena Petrovića 07.lipnja 1993.godine hrvatski košarkaški brod je poput Titanika počeo tonuti da bi porazom od Finske dotaknuo samo dno.

Neki športski komentatori pa čak i svećenici su komentirali potonuće tog broda na način kojim su za ovo sadašnje potonuće okrivljivali yugonostalgičare u rukovodstvu HKS , a poglavito Dina Rađu koji nikad nije skrivao svoju nostalgiju za bivšom zločinačkom SFRJ u kojoj je izgradio svoje ime i otkud se otisnuo preko velike bare gdje je izgradio odista impozantnu karijeru NBA igrača igrajući za Boston Celticse.

Taj Dino Rađa iz bivše zločinačke SFRJ u HKS promovira neko buduće zajedništvo na području propaliteta zvanog SFRJ a to mu osviještene domoljubna i katolička javnost u RH i van nje ne može oprostiti jer su ratne rane još uvijek svježe i gdje odista nitko tko zagovara bilo kakvo zajedništvo s onima koji slave jednog od najvećih zločinaca 20 vijeka Tita nije dobrodošao u Hrvatsku pa ni u njen šport i tu dileme nema nikakve.

No, ako ćemo pravo govoriti hrvatsko košarkaško posrnuće traje od smrti Dražena Petrovića, dakle i prije ustoličenja Stojka Vrankovića i Dina Rađe u sam vrh Hrvatske košarke.

Što se dakle događa pa Hrvatska košarka tavori na samom dnu Europske a potom i svjetske košarke od smrti Dražena Petrovića premda je imala impozantan broj košarkaša koji su igrali a i i dan-danas igraju u NBA ligi pa i u vodećim Europskim klubovima?

Ako se vratimo u vrijeme Dražena Petrovića vidjeti ćemo kako su s njim Hrvatske boje branili Dino Rađa, Stojko Vranković, Toni Kukoč, Franjo Arapović, Velimir Perasović, Žan Tabak, Arijan KOmazec, Aramis Naglić, Vladan Alanović i Alen Gregov, i koja momčad se hrabro oduprla Američkom Dream teamu i osvojila srebro na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992.godine.

Bez obzira na neosporne kvalitete Draženovih kolega on je bio alfa i omega, srce, duša i mozak te momčadi, inicijalna kapisla, motor koji će povući ostale kada zaškripi, kada taj vlak zastane u snijegu, ili mu ponestane pogonskog goriva. A svaki igrač ovoga svijeta kada vidi i osjeti da postoji igrač takvog profila, rođeni predvodnik i pobjednik daće svoj maksimum, a često i više od toga.

Gubitkom takvog pobjednika Hrvatska košarka je izgubila glavu i rep i počela tonuti sve dublje i dublje, no to rukovodstvo u vrhu Hrvatske košarke ne abolira od odgovornosti. Niti jedno rukovodstvo od Draženove smrti.

Ljudi iz košarkaškog saveza su svo vrijeme nakon njegove smrti pokušavali stvoriti respektabilnu momčad od igrača koje su imali ali su uvijek na mjesto izbornika postavljali trenere koji su u nedostatku igrača profila Dražena tražili neku atomsku košarku, baziranu na snazi, obrani, nabildanih košarkaša jer je to postao trend u svijetu, preferirati košarkaše koji dolaze nabildani iz teretane jer su smatrali kako će takvi igrači moći parirati istim takvim nabildanim košarkašima iz drugih Europskih i svjetskih reprezentacija.

A te druge reprezentacije su imale znatno veći broj nabildanih košarkaša i puno veći odabir košarkaša među kojima su iskakali neki vrhunski pojedinci kojima Hrvatski košarkaši nisu mogli parirati niti ekipno a niti pojedinačno.

Hrvatski selektori u prethodnim vremenima iza smrti Dražena Petrovića u nekoliko navrata su bili da se ne zaboravi: Jasmin Repeša, Neven Spahija, Aco Petrović, Željko Pavličević, Velimir Perasović, pa i ovaj sadašnji Damir Mulaomerović i nitko od njih nije uspio napraviti ikakav značajniji rezultat jer je svaki od tih trenera robovao obrani, iz koje će se kako su smatrali roditi napad a u tom napadu su sputavali igrače koji su imali ono nešto što je krasilo rođenog vođu Dražena Petrovića, premda je u mnogim igračima nakon Dražena Petrovića postojala ta inicijalna kapisla rođenog vođe a koju su svi navedeni treneri gasili svojim kukavičkim nastojanjima pretežiranja obrane i samo obrane čime Hrvatska košarka do dana današnjeg nije našla zamjenskog liedera ili vođu za Dražena Petrovića premda je to u originalu nemoguće naći imajući u vidu kako se onakav tip igrača rađa jednom u 100 godina ili nikada.

Danas promatrajući igru hrvatskih košarkaša tipa Bogdanovića, Hezonje, Zubca, Gnjidića,Prkačina, da se zamijetiti velika zasićenost pa čak i neodgovornost hrvatskih NBA košarkaša od kojih treba izdvojiti Bojana Bogdanovića, jer se ponašaju bahato, samouvjereno i ležerno na terenu jer su se tako naučili ponašati na NBA parketima gdje se igraju utakmice praktično svakog drugog dana, iz čega se da zamijetiti kako Bojan Bogdanović premda ima dobar učinak u koševima u NBA ne može biti rođeni vođa, jer nema u sebi ono „nešto“što je krasilo Dražena, niti će to ikada imati, dok mladi hrvatski košarkaši poput Prkačina premda grizu i bore se ne mogu načiniti iole značajniji rezultat jer nemaju uzora i vođu uza sebe.

Što se tiče fizičkih predispozicija Hrvatska košarka nije inferiornija u snazi s mnogim jačim Europskim momčadima, pa čak i svjetskim, a postiže mizerne rezultate iz čega nedvojbeno proizlazi kako su u toj reprezentaciji problemi druge vrste a te probleme treba tražiti u rukovodstvu HKS u kojem djeluju anti-hrvatski elementi tipa Dina Rađe koji nikada ne može disati punim hrvatskim domoljubnim plućima jer pati za zločinačkom SFRJ, a jedra mu drži Stojko Vranković koji s njim čini nezaobilaznu prepreku ka rađanjem nekog novog i boljeg jutra za Hrvatsku košarku.

I dok takvi likovi vode Hrvatsku košarku na čelo selektora Hrvatske košarke neće doći trener koji će umjeti u odabiru igrača prepoznati rođenog vođu i liedera koji će odlučivati kad je najteže. Koji će šutirati iz nemoguće situacije i čiju će ruku s loptom voditi ruka Božja ka onoj mrežici, jer tako je oduvijek bilo i tako mora biti. Koji će bez straha jurišati na protivnički koš premda pod njim stoluju trojica divova od preko 2,10 m i koji će zakucati loptu preko njih u koš usprkos njihovim blokadama i usput im se ceriti u brk.

Takvog igrača Hrvatska sanja i očekuje a kojeg igrača svi prethodni selektori nisu uspjeli prepoznati i roditi iz mnoštva sjajnih hrvatskih igrača koji su se zahvaljujući svim hrvatskim trenerima poslije Dražena uklopili u sveopće sivilo Hrvatske košarke koja je danas na dnu mora. A kada odu igrati u svoje klubove u Europi i NBA ligi daju svoj maximum jer ih tu očekuju rođene vođe koji odlučuju utakmice a oni u zajedništvu s njima postaju prepoznatljivi u svijetu košarke. Ta zar bi Kukoč postigao onakve rezultate u Chicago Bullsima da nije igrao s Michaelom Jordanom, ili bilo koji drugi hrvatski košarkaš u Europi i svijetu koji je igrao s nekim rođenim vođom .

A takav igrač je potrebiti Hrvatskoj košarci kao suho zlato jer će rađanjem i stvaranjem njega svi drugi Hrvatski košarkaši postati novi Kukoči, Ćosići, Komazeci,Tabaci, Naglići, Arapovići,koji su čuvali leđa Draženu i bez kojih Dražen ne bi bio Dražen kakvog znamo. A takvih igrača Hrvatska zacijelo ima,i uvijek će ih imati samo ih treba izvući na površinu košarkaškog parketa i dati im slobodu koju oni već imaju u sebi, a ne sputavati ih u njoj.

Vlado Marušić/Braniteljskiportal.ba