Fra Bože Radoš objavio je video o fra Gabrijelu Gabri Mioču, ravnatelju i glavnom uredniku katoličkog tjednika ”Naših ognjišta”, tjednika koji je, po mišljenju mnogih vjernika skrenuo s puta otkad je fra Gabro došao na njegovo čelo.
U ovom pak slučaju fra Božo je citirao fra Gabrin intervju iz Večernjeg lista, ali i fra Gabrino ranije priznanje da je bio u udruzi Dobri pastir. I ništa tu ne bi bilo čudno da ta udruga nema izuzetno kontroverznu, da ne kažemo, pogubnu prošlost, piše portal Grude.com
Ovdje prenosimo dio iz Slobodne Dalmacije gdje se otvoreno piše o tome da je Udba osnivala svećenička udruženja, a prvo od njih bilo je Dobri pastir u Sarajevu. I tu se piše kako su tražili “pozitivne” fratre.
Tekst iz Slobodne Dalmacije
Inicijativa za stvaranje svešteničkih udruženja potekla je od Udbe. Čitav rad u periodu priprema za stvaranje udruženja padao je skoro isključivo na naše organe, tako da su sva udruženja osim u Istri, ustvari plod i nastojanje organa Udbe da u redovima sveštenstva stvore što dublju diferencijaciju – stoji u Udbinu Elaboratu o metodama rada u vjerskim zajednicama, naslovljenom “Pridobijanje klera na suradnju” i označenom sa “strogo poverljivo” iz arhiva Službe državne bezbednosti BiH, koji je prvi put u javnosti predstavio teolog i povjesničar dr. Jure Krišto u knjizi “Partija, Udba i svećenička udruženja”.
U Elaboratu se zahtijeva totalni nadzor crkvenog života i sustavno praćenje svih uključenih u rad Crkve, nalaže se da se svećenicima i bogoslovima podmeću žene, zatrim vrbuju suradnici u kleru…
A što je Krišto dokazao? Upravo ono što su biskupi ondašnje Jugoslavije, predvođeni zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem i splitskim Franom Franićem, tvrdili još pedesetih godina: svećenička udruženja u Hrvatskoj, BiH, te Sloveniji organizirala je komunistička tajna policija kako bi kontrolirala i opstruirala djelovanje Katoličke crkve, kao najmasovnije i najbolje organizirane vjerske zajednice na području bivše države.
Ova spoznaja bit će mučna mnogim starijim svećenicima koji su pristupali udruženjima možda i zbog potreba da u komunističkom sustavu, u zamjenu za javnu lojalnost, dobiju nešto prava koja im nisu bila omogućena: od prava na socijalno, zdravstveno i mirovinsko osiguranje do priznavanja stupnjeva obrazovanja i diploma.
’TVRDI’ STEPINAC I FRANIĆ
Još će im neugodnija, međutim, biti spoznaja da su mnogi od njihovih kolega pristali na igru obavještajne službe te godinama denuncirali, prisluškivali i podmetali ostalim svećenicima ono što bi zadovoljilo njihove nalogodavce.
– Kad su vođe Komunističke partije FNRJ uvidjeli da poslijeratne represije prema vjerskim zajednicama, osobito prema Katoličkoj crkvi, nisu donijele očekivane rezultate, odlučili su represivnu metodu zamijeniti metodom podjele. Stoga su osmislili projekt osnivanja privilegiranih i kontroliranih staleških svećeničkih društava – navodi dr. Josip Dukić, povjesničar sa splitskoga KBF-a.
Prvo takvo svećeničko udruženje osnovano je u Sarajevu u siječnju 1950. godine po imenom “Dobri pastir”, a glavni pokretači su bili bosanski franjevci. Dr. Krišto navodi kako je Udba ponajprije pozatvarala 30 franjevaca, uključujući i provincijala fra Vitomira Jeličića, i to kako ne bi ponovno bio izabran za poglavara i kako bi se doveli “pozitivniji ljudi”.
Za novog provincijala izabran je fra Josip Markušić, koji je, za razliku od Jeličića, podržavao inicijativu za stvaranje udruženja, a imao i je Udbinu ocjenu da se “pozitivno odnosi prema FNRJ”. Neobično, nakon “tretmana” tijekom Udbine istrage, svećeničko udruženje počeo je podržavati i bivši provincijal fra Vitomir, te je zaslužio karakteristiku “preorijentiran prema narodnim vlastima u pozitivnom smislu”.
Knjiga ‘Partija, Udba i svećenička udruženja’
Kad su fratri od Uprave reda u Rimu upozoreni da su u neposluhu, u pismu vrhovnom poglavaru kojeg su potpisali bosanski provincijal Markušić i hercegovački fra Mile Leko ne odstupaju. Iz današnje perspektive, ocjenjuje dr. Krišto, začuđujući su navodi kojima se dvojica provincijala pravdaju, usporedivi s metodom ispiranja mozga nakon duge torture.
Oni, naime, navode kako se “Narodnooslobodilačke vlasti opravdano ljute i opravdano progone crkvene ljude”.
Biskupi su u rujnu 1952. godine jednoglasno odredili “Non licet – Zabranjuje se”, čime su zabranili osnivanje i učlanjivanje u udruženja.
– Odluka o zabrani udruženja pokrenula je lavinu napada na biskupe, koji su pozivani na saslušanje, jugoslavenska vlada je uputila Vatikanu prosvjedno pismo u kojem je Svetu Stolicu optužila za upletanje u unutarnje poslove Jugoslavije – iznosi dr. Josip Dukić.
OŠTRE SANKCIJE
Dalmatinski biskupi posebno su oštro postupali prema svećenicima koji su željeli pristupiti udruženjima, ali ni komunisti njima nisu ostajali dužni. Šibenski biskup msgr. Ćiril Banić prognan je iz biskupije, prijetili su mu i saslušavali ga.
Slično je prošao i mladi splitski biskup Frane Franić. Završio je na sudu, po župama su ga napadali i kamenovali, njegova tajnika don Jozu Marendića su u Sinju izvukli iz franjevačkog samostana, izmlatili i onesviještenog ostavili na ulici, a vrhunac je stigao 1956. godine – zabranu rada dobile su sve splitske vjerske institucije, zatvoreno je veliko i malo sjemenište, gimnazija i bogoslovija!
Nakon reguliranja odnosa SFRJ i Vatikana 1966. godine, bura oko društava se stišavala, te su nestala u svim republikama osim u BiH gdje je “Dobri pastir” opstao do 1980. godine.
No, nešto ranije, 1977. godine u Zagrebu je iz Izdavačkog poduzeća ‘Kršćanska sadašnjost’ koje je bilo nositelj suvremene teološke misli nakon Drugog vatikanskog koncila nastalo tzv. Teološko društvo Kršćanska sadašnjost, koje je okupljalo nekolicinu uglednih hrvatskih teologa. Dr. Krišto smatra kako je i ovo Društvo, iako nije bilo izravno osnovano od jugoslavenske tajne policije, formirano pod utjecajem i uz odobrenje komunističkog sistema, o čemu također donosi dokumentaciju.
Među ostalim i pismo kardinala Franje Kuharića iz prosinca 1982. godine u kojem upozorava teologe iz TDKS-a da ne pristupaju udruženju koje nisu odobrili biskupi, te ukazuje da se zbog toga unosi razdor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. O tome da je kardinal Kuharić, kojem se u zahtjevu pridružio i splitski biskup Franić, bio u pravu svjedoči dokument Komisije Izvršnog vijeća Sabora SRH za odnose s vjerskim zajednicama iz rujna 1985. godine također pod oznakom ‘strogo povjerljivo’, gdje se iznosi:
Jedan je od naših programskih pravaca je rad i aktivnost na poduzimanju potrebnih koraka da se diferencijacija u Katoličkoj crkvi što više produbi, jer je to jedan od bitnih koraka za razvijanje kohezije crkve i smanjivanje opasnosti koja otuda dolazi i prijeti (…) Stanje je takvo da se preko ‘Kršćanske sadašnjosti’ može s obzirom na stav vrha hijerarhije Katoličke crkve prema KS, potpomoći diferencijacija i jaz neslaganja, tim više što crkvena hijerarhija tretira KS kao disidentsku organizaciju…
Osnivačka skupština Staleškog društva katoličkih svećenika NR Hrvatske održana je u Zagrebu u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda 12. studenoga 1953. godine, a u radu skupa sudjelovalo je oko 260 svećenika.
– To je čista izraslina pakla, da se razbije Crkva Božja! Zato sam već rekao nekim biskupima, ako bi došlo do pokušaja osnutka tobožnje “nacionalne Crkve”, onda bez milosrđa “mačem ekskomunikacije” odsjeći trulež sa zdravog stabla Crkve i proglasiti to svemu puku po svim crkvama… Ponovno dakle dovikujem: ostati čvrsti i nepokolebljivi, udarili porezima, zatvorima, ubojstvima ili tučnjavama! Sve će proći, a naš Bog ostaje – grmio je iz krašićkog sužanjstva tih dana kardinal Stepinac u pismu msgr. Josipu Pavlišiću, pomoćnom biskupu Riječko-senjske nadbiskupije.
MJERE IZ UDBINA ELABORATA
1.Celokupan rad organa Udbe orijentisan je u nekoliko pravaca koji predstavljaju osnovne zadatke u našem radu: otkrivanje novih kandidata i sprečavanje odlaska u semeništa i bogoslovije, izvlačenje postojećeg kadra iz semeništa i bogoslovije, stvaranje naše saradničke mreže i uporišta u verskim školama i vrbovanje perspektivnih saradnika iz redova semeništaraca.
2.Maturante koji misle otići u bogosloviju moguće je otkriti kontrolom po školama i na terenu kod župnika gdje se oni sakupljaju. Okrivaju ih u prvom redu osobine kao što su: licemerstvo i nedrugarstvo, zatvoreni karakter, jedino čovek sličan njima može im biti prijatelj.
3.Najefikasnije sredstvo za izvlačenje bogoslova iz semeništa je svakako kombinacija sa ženama, podmetanje ilegalne literature, insceniranje tobožnjih neprijateljskih grupa u koje se agenturnim putem uvlače kandidati zbog čega se hapse.
4.(o kleru) radi se o kvalifikovanom neprijatelju koji raspolaže jakom tradicijom, oformljenom ideologijom, visokoškolovanim kadrom i još uvek jakom ekonomskom bazom, te poseduje veliko organizaciono iskustvo
5.Važnu kategoriju saradnika predstavljaju civilna lica koja su svakodnevnom delatnošću usko vezana uz crkvene funkcionare i kler. To su: članovi crkvenih zborova, zvonari, posluga, nameštenici crkvenih ustanova ili škola…
6.Saradnike iz redova dobrih omladinaca članova SSRN i sindikalista uspešno koristimo za sistematsku kontrolu propovedi, katehizacija, hodočašća i procesija…
7.Udruženja sveštenika predstavljaju sa stanovišta Udbe najviši oblik obaveštajnog rada. Crkveni funkcioneri su prinuđeni da se sada bore za očuvanje vlastitog klera…