Da su Hrvateki jako zaboravan narod to i nije neka novost odavno. Naprosto je zanimljivo kako ti isti Hrvateki koji pune crkvene klupe za vrijeme nedjeljnih misa, na športskim, javnim i kulturnim manifestacijama preko noći zaborave na svoju slavnu a ne rijetko nedavnu krvavu prošlost u kojoj su svirepo pobijeni hrvatski Branitelji, te svi drugi ljudi koji su ljubili svoju Domovinu više od vlastitog života ili vlastitog uspjeha.
Najnoviji primjer hrvatske zaboravnosti se ogleda u javnom medijskom odavanju pijeteta preminulom srpskom ili regionalnom „ muzičkom umetniku“ Đorđu Balaševiću zvanom Đole.
Mnoge hrvatske glazbene zvijezde su putem javnih medija Đoletu odale počast, dok su mnogi na trgovima diljem Hrvatske u njegov spomen zapalili svijeće. No, prije nego li krenemo u razlaganje pojma Hrvatske zaboravnosti izdvoji ćemo isječak iz kolumne popularnog hrvatskog kolumniste i odvjetnika Zvonimira Hodaka, objavljene na Max portalu.
HODAK: Balašević je, kako i Šerbedžija, slavio “oslobodioce Vukovara”, a danas je u Hrvatskoj dragi gost
Isusovac, pater Ivan Ike Mandurić na fejsu piše o zanimljivoj simetriji. Svojedobno je Doris Dragović imala koncert u Sava centru u Beogradu. Novinarka TV Beograd postavila joj je direktno pitanje: kako to da je došla pjevati u Beograd s obzirom da je za vrijeme agresije na Hrvatsku izjavila da više nikada neće pjevati u Srbiji. Time je cilj bio postignut. Bojkot. To mi se čini potpuno normalno. I što sad? Kakove veze to ima sa Đoletom, simpatičnim Djedom Mrazom koji nas je došao razveseliti? Ima za one koji malo duže pamte. Da su Hrvateki kratke pameti i nije baš neka posebna novost.
Nakon pada Vukovara i svih jezivih zločina Đole je dao intervju za Beogradski NIN. Naslov intervjua je bio “Relativno rodoljubiv tip“. U tom intervjuu kaže naš Đole:
”Meni je lično, od svih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice časne sestre, koja je u cijeloj toj situaciji bila apsolutna bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca!!! (uskličnici su moj dodatak), kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i druge strane, svuda se videlo nešto na ljudskim facama, mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj.”
Naš je Đole stvarno bio u vrijeme “oslobođenja“ Vukovara u rodoljubno-verbalnoj formi. U tom “biografskom“ razgovoru za NIN u prosincu 1991.g. Đole je otvorio svoju široku balkansku dušu pa je rekao novinaru:
“Neprimereno mi je da svi mi, koji smo bili veliki Jugosloveni, sada budemo veliko -nešto drugo. Ne prihvatam ono: morali su da pevaju, naterali su ih. Mene nitko nije terao, ali da i jeste, zar bi trebalo da pevam ‘ajmo u boj, za narod svoj’ kao onaj talog tamo u Zagrebu?“
A taj talog, svaki s najmanje 200 kuna, je neki dan napunio Arenu da bi oduševljeno slušao Đorđa Balaševića. Misli li netko da Balašević nije bio u pravu kad je Hrvateke nazvao ‘talogom’?
U neko davno vrijeme naš se Đorđe istakao i tako što je napisao pjesmu, po mnogima antologijsku, pod naslovom “Laku noć Janezi“. Duhovita pjesma s puno istine o Slovencima. Evo, samo malo pjesničkog naturalizma iz te pjesmice:
“Kvarni ste, jadna vam majka, nismo iz istog filma i dečki iz trećeg Reicha za vas su GG firma“… “Želim vam mir i spokojstvo i slavu vašoj zastavi. Bilo je zadovoljstvo, jeb’o nas k’o nas sastavi“.
Valjda se hrvatski staro i novopečeni obožavatelji sjećaju i tog pjesmuljka, pa makar ga nije otpjevao u Areni valjda im je i on srca drag. Ali, uvijek postoji nekakav ali… Kad se nakon početne euforije i oda “oslobodiocima“ Vukovara neke karte počele malo drugačije mješati, Đole je osjetio da se nebo malo naoblačilo. On, željan sunca i sigurnosti, uzeo novo državljanstvo – slovensko! I na taj način stavio “tačku“ na svoju vjerodostojnost i umjetničku biografiju.
Sad pater Ike pita sam sebe bili bi se neki novinar u Zagrebu usudio zapitati Đoleta o njegovim stavovima i izjavama za vrijeme rata? Kao što je to novinarka u Beogradu pitala Doris Dragović. Ha, ha, ha… Naši vrli novinarčići se usude imati teška pitanja samo za Thompsona…
Zato, drugovi i drugarice, uživajte u Đorđu Balaševiću, Bori Čorbi, Lepoj Breni, Bajagi, Ceci… a mi ćemo u Thompsonu, Prljavcima… I ne zaboravite, mi naše zastave ne mijenjamo tako lako kao vi svoju posteljinu. Kako bi rekao Đole: “Jeb’o nas tko nas sastavi”.
Iščitavjući dijelove ovog intervjua beogradskom NIN-u popularni, sada već pokojni Đole četnike i ubojice s zvijezdama petokrakama koji su na krilima sotone ujahali u razrušeni Vukovar u kojemu su počinili nezapamćene zločine nad nedužnim Braniteljima i stanovnicima tog grada naziva „oslobodiocima“ dok časne sestre „časti“ na slijedeći način:“ Meni je lično, od svih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice časne sestre koja je u cijeloj toj situaciji bila apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodioca!!!, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i druge strane, svuda se videlo nešto na ljudskim licima, mržnja, radost, strah, histerija…. sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedino odavala predumišljaj.“
Predumišljaj na licima časnih sestra što u prijevodu znači kako su časne sestre u svom srcu i duši bile na strani „ustaša“ koji su branili Vukovar. I to našeg sada već pokojnog Đoleta najviše buni.
U nastavku intervjua Đole koji se oduvijek smatrao velikim Jugoslovenom navodi : “zar bi trebalo da pevam ҆ ajmo u boj, za narod svoj, kao onaj talog tamo u Zagrebu“ što zorno pokazuje kako su svi hrvatski branitelji i domoljubi koji su pjevali tu pjesmu za vrijeme oružane agresije na Hrvatsku “talog.“
Đole u tom intervjuu ne zaboravlja odaslati otrovne strelice i Slovencima koji su se drznuli napustiti njegovu kraljicu majku Jugoslaviju, te im je napisao pjesmu: “Laku noć Janezi.“ Iz te pjesme ćemo izdvojiti dio koji ide ovako: “Kvarni ste jadna vam majka, nismo iz istog filma i dečki iz trećeg Reicha za vas su GG firma…… “ Želim vam mir i spokojstvo i slavu vašoj zastavi. Bilo je zadovoljstvo,jeb҆ o nas k ҆ o nas sastavi“.
Sada se u glavama naših zaboravnih Hrvateka odjednom rodila misao kako njihovom i po ovima “našem “ Đoletu treba odati počast te zapaliti svijeće u njegov spomen, te objaviti prigodne riječi na svom statusu ili facebooku.
Oprosti mi Bože što nisam zaboravio. Jesam oprostio ali nisam i ne mogu zaboraviti svoj Vukovar, svoju Škabrnju, svoj Dubrovnik, Zagreb, Petrinju Sisak, Mostar, Kupres, Široki Brijeg, Vitez, Posavinu, boli i patnje hrvatskih Branitelja koji odista imaju velik problem a on je što ne zaboravljaju jer ne smiju za razliku od onih Hrvateka i njihovih potomaka koji nemaju što zaboraviti jer ne pamte. Ne pamte Vukovar a ni ostale granatirane i razrušene hrvatske gradove od tih istih Jugoslovena kojima je popularni Đole pripadao i u koje je do svoje smrti vjerovao. Hrvateka koji ne pamte ni jednu noć odvojenu od svoje bolje polovice za vrijeme Domovinskog rata, te su im stoga misli, riječi i dijela a poglavito propusti sasvim drugačiji od onih koji nisu imali tu priliku u vrijeme Domovinskog rata. Stoga ništa čudno nije vidjeti na statusima pojedinih Hravteka, meni bliskih, njihove uže i daljnje rodbine, poznanika i prijatelja statuse, te faccbook objave koje veličaju lik i djelo njima popularnog Đoleta čime na svijetlo dana u svoj svojoj veličini na površinu vode izlazi zaboravnost Hrvata.
Kao da se nije dogodio Domovinski rat, a ni onaj još krvaviji II svjetski, sve žrtve, krv, znoj i suze stotina tisuća nevinih Hrvata i svih drugih od onih koje popularni Đole slavi kao „oslobodioce“ u intervjuu beogradskom NIN-u.
Ne treba biti licemjer pa ne reći kako ni ja kao pisac ovih redaka nisam prije Domovinskog rata slušao poneku Đoletovu pjesmu , te pjesme od Bijelog Dugmeta, Čorbe, Partibrejkersa, Idola, Bajage i slično. No, pisac ovih redaka je u vrijeme razaranja Dubrovnika i Vukovara na terenima Herceg-Bosne s čežnjom u srcu očekivao osudu napada na Hrvatsku od strane vodećih glazbenih zvijezda iz Srbije ali tu osudu nisam dočekao. Nisam je dočekao jer su oni očekivali kako će njihova JNA pokoriti Hrvatsku i sve ostale koji su se drznuli udariti na Jugoslaviju. Svi su konačno kada se diglo sunce iznad Hrvatske i veličanstvene pobjede hrvatske vojske u nametnutom ratu govorili:“Tko nas bre zavadi“ jer su znali kako su novci koje mogu zaraditi ne u Srbiji već u Hrvatskoj, i uskoro su nahrupili dolaziti puneći hrvatske diskoteke, javne pozornice pa i hrvatske Arene, a poglavito Pulsku koja ih objeručke prima a najveća hrvatska glazbena zvijezda i legenda, domoljub, rodoljub i Branitelj Marko Perković Thompson tu ne može ni primirisati. No, to može sada već pokojni Đole, Zdravko Čolić, Brena i Bajaga koji svi isto misle a drugačije govore u novonastalim okolnostima. Govore zapravo kako vjetar puše.
I upravo zbog njih je Jura Stublić napisao i uglazbio pjesmu: “E moj druže beogradski“koja se komotno može preslikati na hvalospjeve koji se ovih dana posvećuju pokojnom Đoletu.
Ne treba također biti uskogrudan pa sputavati našu mladost koja je u pjesmama Đorđa Balaševića našla sadržinu u kojoj uživa i nalazi zadovoljstvo, no ima li išta vrjednije i snažnije od ljubavi za svoju Domovinu i sve njegove nevino pale žrtve. Kako nečije srce može podnijeti toliki teret ukoliko zna da onaj koga sluša i poštuje veliča četničke zlikovce u Vukovaru a časne sestre naziva „osobama voštanog lica koje su jedino odavala predumišljaj.“
Oprosti mi Bože ali ja ne mogu i ne želim nikada zaboraviti. Neću upaliti svijeću za pokojnog Đoleta, niti ću veličati, slaviti ili objavljivati dijelove njegovih pjesama i tekstova u kojima odista ima značajne umjetničke i glazbene sadržine, jer ono što mi ne da vrjednije je od svih njegovih pjesama, riječi, tekstova i njegove glazbe. A to što je u mom srcu i mojoj duši ne dam nikome jer me to jedino drži u životu.
Osima toga imam M.P. Thompsona, Prljavce,i koga ono još?????? Ah, da. Imam mnoge Dalmatinske klape, te mnoštvo muško-ženskih hrvatskih glazbenika od kojih mogu poslušati mnogo pjesama tako da nisam i neću biti zakinut u glazbenom pogledu. Konačno držaću se one izreke Alberta Camusa:“Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje nego po onima koje kaže.“ A ovdje sam morao kazati.
A za sve one koji će me nakon ovog teksta počastiti prigodnim prljavim i vulgarnim riječima nakon što kažu:“ Jebo te rat više, kome je do rata“odgvoriću riječima sada već pokojnog Đoleta: „ Jebo nas ko nas sastavi.“(Mislim pri tom na Jugoslaviju).
Vlado Marušić / BraniteljskiPortal.ba