Dok se približava godišnjica mojega sudskog spora kojeg sam na Dan planeta Zemlja pokrenuo protiv neljudske odluke o obvezi nošenja maske, a koju kao i sve takve posve ignoriram, krijepim se u ovoj korizmi Svetim Pismom, i iznova se prisjećam da sam riječi Ravnateljstva civilne zaštite kojima se maske uvode „zbog ujednačavanja ljudskog ponašanja i pravnih subjekata u svakodnevnim okolnostima“ tijekom svojega zemaljskog hoda uočio više puta na više načina. Ne znam točno je li mi prvi put zapeo korak u vezi s ujednačavanjem ljudskog ponašanja kad sam čuo za Staljinovu uravnilovku, ili za švicarski referendum o univerzalnom osobnom dohotku, ili možda dok sam čitao strip Alan Ford i epizodu „Isto, isto“, ili pak kada sam saznao za Pavlovljeve eksperimente na psima, no znam kada se takav model prvi puta pojavio.
„Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste.“ (Post 11,1)
Uvodna rečenica jedanaestoga poglavlja Knjige Postanka početak je teksta o izgradnji kule Babilonske. Kulu koju su u dolini Šineara ljudi kanili izgraditi do nebesa kako bi „pribavili sebi ime“ i kako bi postavili sebe na mjesto Boga gradili su oni koji su isti: oni čija je svijest ista, čija je savjest ista i čiji je jezik isti, čije su riječi iste, čija su djela ista i čije je ponašanje isto, oni koji su zajedno kao isti ujedinjeni u istom. Ruka je Božja, na dobro djece Božje, zaustavila gradnju i pobrkala govor svima u dolini vrativši iste u jezike razne baš onako kako bijaše prije nego su postali isti jer sinovi su Noini: Šem, Ham i Jafet bili svaki prema svojim lozama i pokoljenjima, prema svojim plemenima i narodima, prema svojim jezicima i zemljama, svi su bili – različiti. Dok bijahu različiti unutar je Hamove loze Hamu rođen Kuš, a od Kuša se rodio Nimrod koji je postao prvi velmoža u zemlji, a koji bijaše silan lovac (Post 10, 6-9). Baš je taj Nimrod onaj koji „svevidećim okom“ bijaše nadgledao gradnju istih koji gradiše toranj Babilonski.
Dok čitam Sveto Pismo uvijek zastanem i u tom zastajkivanju počesto provedem puno više vremena nego u iščitavanju. Kad zastanem čujem kako je Riječ Božja završena, ali ona stalno napreduje, raste i odzvanja. I…zvoni li? Zvoni li da se nas danas sve kani pretvoriti u iste, da nas se kani lišiti svijesti i savjesti, da nas se kani ujednačiti ponašanjima i jezicima, riječima i mislima, da nam se kani oduzeti slobodna volja, onaj najveći, predragocjeni dar kojeg nam je Bog u svojoj neizmjernoj dobroti darovao do razine toga da i samom Bogu možemo svojom voljom u potpunoj slobodi reći i „Da“ i „Ne? Zvoni li da nam to čini „elita“, da nam to čini isti onaj Nimrod koji „postade prvi velmoža u zemlji“? Zvoni li da nas se doživljava kao plijen baš kao što je „silnom lovcu“ Nimrodu plijen bio njemu potlačeni svijet istih? Zvoni li da zgrada Europskog parlamenta izgleda isto kao kula Babilonska? Vjerujem da zvoni.
Zašto je baš Nimrod taj koji postade prvi velmoža u zemlji i koji nadgleda gradnju kule Babilonske? Nimrod je, kako je u Svetom Pismu pisano, rođen od Kuša koji je sin Hamov, koji je sin Noin, i koji je zajedno sa braćom svojom Šemom i Jafetom, i ocem svojim Noom nakon potopa iz korablje izašao. Jedne se večeri Noa opio vinom iz vinograda kojeg je zasadio i tako opijen razotkri se gol ispod šatora svojega što opazi Ham koji to dojavi braći svojoj koja bijahu vani. Tad Šem i Jafet uzmu ogrtač, nabace ga na ramena, te ga noseći unatrag donesoše do Noe, oca svoga, i prekriju ga njime licima okrenutim od Noe tako da ne vidješe oca gola. Otrijeznivši se i saznavši što se dogodilo Noa prokle Hama kletvom u kojoj mu ni ime ne spomene već kaže „Neka je proklet Kanaanac, braći svojoj najniži sluga nek bude“ (Post 9,29) jer Ham je Kanaanaca praotac. U istoj besjedi Noa nastavi i spomenu imenom Šema i Jafeta, sinove svoje, Šema blagoslovi, a Jafeta raširi da prebiva pod šatorima Šemovim. Prokle Noa Hama da bude najniži jer uoči da je postupak Hamov takav da sin htjede biti veći od Oca, da htjede biti na mjestu Oca, da htjede biti Najveći. U toj se dakle lozi, lozi onoj koja htjede biti veća od Oca, koja htjede biti na mjestu Oca, koja htjede biti Najveća, u toj se lozi, u vremenu rodi Nimrod – graditelj istoga.
Knjiga Postanka nije samo knjiga stvaranja, ona je i knjiga vremena, ona je knjiga svih vremena jer „kako bijaše na početku, tako i danas, i u vijeke vjekova“.
Amen
Logično.hr