Protagonisti ove kratke priče su izmišljeni, a možda i nisu, ali ipak sve prisutni u našim životima jer malo tko od nas nije bio očevidac scena u našim supermarketima i trgovinama gdje malena djeca prave scene, vrište, vuku roditelje za ruke tražeći od njih kupnju nečega za što su im zapele oči.
Mnogi će reći kako je većina takve djece neodgojena, kako im je pušteno, kako nemaju kućnog odgoja ili im dapače nešto fali. Neki roditelji će naprasno napustiti supermarket ili trgovinu, crveni ili zeleni u licu u licu, posramljeni, dok će neki lica punog bijesa izjuriti s djetetom u naručju te će ih negdje iza ćoška ,u automobili ili pak kući nalemati ko vola u kupusu.
Međutim ova priča može biti pouka mnogim roditeljima, starateljima njihove djece bili oni njihova uža ili daljnja rodbina, ili pak profesionalni čuvari njihove djece.
U jednom supermarketu sredovječni gospodin, markantna izgleda i dobra držanja, koji je imao kojih 65 godina života za ruku je vodio svog unuka od kojih 4 do 5 godina od police do police te je kupovao namirnice koje je čitao sa spiska koji mu je načinila supruga, on sam ili pak njegova djeca čijeg je sina poveo sa sobom.
Taj mališan je kod svake police vrištao i tražio od djeda da mu kupi ovo ili ono. Prvi put je bila u pitanju čokolada na što se djed nije obazirao. Kad je mališan počeo vrištati mnogi su okrenuli glave u pravcu djeda i sa sažalijevanjem ga pogledavali na što je on samo mirno rekao: “Polako Leonarde, smiri se, brzo ćemo kupiti što treba, trebamo samo još nekoliko stvari“ i nastavio gurati svoja kolica do slijedećeg police, držeći unuka za ručicu.
Kad je djed naišao pored odjela igračaka mališan je postao još bezobrazniji i agresivniji, te je vrišteći tražio medu kojeg je ugledao među tim igračkama. Postajao je još ne podnošljiviji zbog čega su se još mnogi okrenuli u pravcu djeda, dok su neki mrmljali sebi u bradu: “Dao bi mu ja da je moj“i slično,dok su se neki pitali imali to dijete uopće roditelje ili ga pak djed odgaja jer su mu roditelji poginuli ili ga napustili. Mnoge su teorije zavjere ispričane u tom supermarketu na račun djeda i unuka premda ni jedna nije bila utemeljena jer ih nitko nije poznavao.
Djed je na tom odjelu mirno rekao: “Polako Leonarde brzo ćeš na kasu. Ništa se ne brini. Sve će biti u redu. Na kasi si za minut“ i krenuo prema kasi.
Kad je djed dogurao svoja kolica na kasu svi su mislili kako djedovim mukama dolazi kraj ali je mališan i kod kase vrištao tražeći onog medu, te je usput srušio neke stvari pored kase. Djed je za divno čudo i tu ostao nevjerojatno miran i samo je rekao: “Gotovo je Leonarde. Brzo ćeš u auto pa ćeš krenuti kući.“
Kad je platio svoje stvari došao je do svog automobila, smjestio lagano unuka u vozilo i počeo ubacivati kupljene stvari u automobil. Jedna prodavačica iz tog supermarketa koja je bila živi svjedok djedove patnje s unukom nije mogla izdržati, te je izišla za djedom iz supermarketa te mu rekla dok je on ubacivao svoje stvari u automobil: “Vi ste gospodine divni. Svaka vam čast. Tko bi na vašem mjestu mogao izdržati sve ono što vam je unuk Leonard načinio u supermarketu.To je naprosto čudo. Ja zasigurno to ne bih mogla izdržati da sam bila na vašem mjestu.“
Djed se potom okrenuo prodavačici i još mirnije joj rekao:“Vi ste u dubokoj zabludi draga gospođo. Ovaj mali terorista je Stipe a ja sam Leonard.“
VladoMarušić/Braniteljskiportal.ba