Nakon što je Vlada Federacije BiH , na sjednici u Mostaru, donijela Uredbu o dopuni Uredbe o pomoći stanovništvu uslijed rasta indeksa potrošačkih cijena,Zavodi za zapošljavanje u FBiH su pretrpani zahtjevima nezaposlenih osoba njih 270 000 koji su dužni tim zavodima dostaviti svoj transakcijski račun najkasnije do 30. listopada 2022. godine kako bi dobili tu famoznu jednokratnu novčanu pomoć od 100 KM, i to samo jednom.
Pravo na jednokratnu novčanu naknadu imaju oni koji su imali status nezaposlene osobe po evidencijama Federalnog zavoda za zapošljavanje na dan 31.kolovoz 2022. godine.
Ova naknada se smatra prihodom za vrijeme nezaposlenosti i spriječenosti za rad prema odredbama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba čija je visina određena od 100 KM.
Promatrajući te ogromne gužve pred zavodima za zapošljavanje u FBiH pa i u ŽZH putnik namjernik se upita: Zbog čega su tolike gužve pred tim zavodima ukoliko se uzme zdravo za gotovo kako ti zavodi ne služe svojoj svrsi osim što godinama po uzoru na onaj bivši totalitarni zločinački komunistički sustav uhljebljuju samo podobne kadrove ,u onom kadrove KPJ ili SKJ a u ovom kadrove HDZ BiH.

A ti zavodi ne služe svojoj svrsi osim što godinama uredno vode evidencije o broju nezaposlenih osoba kojima se čak niti preko 30 godina na tim zavodima ne nudi nikakav posao niti namještenje, a kamoli da im se ponudi ikakva naknada pa taman bila milostinja poput ove koju je odredila Vlada FBiH u visini od 100 KM.

No, ovaj put se nećemo zamarati o uzrocima i razlozima, takvog nesvrsishodnog postojanja zavoda za zapošljavanje već ćemo obratiti pozornost na nezaposlene osobe koji su odmah po saznanju Uredbe Vlade FBiH o 100 KM pomoći nezaposlenim osobama pohitali na banke kako bi se dočepali svog transakcijskog računa koji je godinama prazan, nekorišten, dok se najveći broj njih pobrinuo otvoriti takav transakcijski račun kojeg nikada nisu ni imali.

Pa, tako nije rijetka slika vidjeti u kolonama pred Zavodima za zapošljavanje žene i ljude od preko 60 godina koji još uvijek nisu stekli uvjete za minimalnu mirovinu, nezaposlene intelektualce, radnike/ce, kućanice, majke, dobro situirane ljude koji čekaju svoj red kako bi predali transakcijski račun za sebe ili nekoga svoga.

No, najintrigantnije i najparadoksalnije od svega je kako se vrlo malen broj tih ljudi stidi svog bivstvovanja u tim dugim redovima pred Zavodima za zapošljavanje ,jer je stid izgleda postala moralna kategorija koja je obezvrijeđena i dotaknula samo dno ljudskog dostojanstva i poštenja koje je nekada krasilo ljude a pogotovo Hercegovce.

S druge pak strane kad se promotri s pravnog aspekta odista pravo na tu jednokratnu novčanu pomoć imaju sve nezaposlene osobe koje su kao takve evidentirane u FBiH na zavodima za zapošljavanje na dan 31.kolovoz 2022.godine i zašto je ne iskoristiti ako ona ima svoje pravno utemeljenje.

No, visina od 100 KM zbog koje su se stvorili tako dugi redovi u kojima ljudi strpljivo čekaju predati svoj ili nečiji transakcijski račun ne zavrjeđuje takve gužve jer je ona ponižavajuća, iritirajuća, ili pak mnogima ona nije takva?Zapravo ona je takva da pokaže urbi et orbi tko je i što je zapravo država BiH, nakarada od države, apsurdistan, banana država, i međunarodni protektorat u kojoj su njeni stanovnici istrenirani prijebati je gdje god mogu.

Ako se uzme zdravo za gotovo kako na Zavodima za zapošljavanje ima nekoliko članova istog kućanstva kojima će tih 100 do 400 ili 500 KM jednokratne pomoći dobro doći u vrijeme posvemašnje krize onda je to donekle opravdano.

Isto tako tih 100 KM će dobro doći upravo evidentiranim mladim osobama na zavodima za zapošljavanje kojima je to prvi susret s Zavodom za zapošljavanje, a tih 100 KM im dođe kao kec na desetku jer neće neko vrijeme, barem jedan vikend žicati od svojih roditelja, braće i sestara, svojih baka i djedova novac za izlaske, koji „dim,koku, fiks“,ili poneki Whiskey, a možda će neki od njih i unatoč tim novcima svejedno od njih žicati novac i praviti se „Toše.“

Nekim će tih 100 KM taman dobro doći kako bi odigrali neke“sigurice“na klađenju ili bingu jer su se oni kao takvi već davno ohladili od bilo kakvog posla sukladno njihovoj stručnoj spremi koja nije baš pretežito visoka. Kod njih vrijedi pravilo :“traže posao a Boga mole da ga nikad ne pronađu.“

Naše majke koje su već godine uhvatile pod svoje razmišljati će kako popraviti i poboljšati svoju frizuru ili platiti zaostale mise nekih pokojnika, dok će neke od njih razmišljati nabaviti nove jesenske cipele ili čizme premda opskurne i jeftine.

Neki od razvojačenih Branitelja iz borbenog sektora ili pak onih drugih tzv.“razvojačenih Branitelja“koji nemaju nikakve sveze s Domovinskim ratom i strahotama koje idu uz njega,a još uvijek nisu ostvarili pravo na mirovinu ili tzv.“egzistencijalnu novčanu naknadu“ će u tim dugim redovima po inerciji proklinjati druge koji ih se nisu sjetili prije a ne sada s ovom jadnom mizerijom od kojih 100 KM,a njima su po pravilu uvijek krivi drugi za njihove probleme,a uvijek su u prvim ešalonima bilo kakvih besplatnih pomoći bilo koje vrste, dok takvi nisu bili u ratu zasigurno.

Među tim ljudima u beskonačno dugim redovima ima odista i određen broj jako dobro situiranih ljudi koji imaju poduzeća na trećim osobama u BiH ili van nje, pa čak imaju i apartmane i vikendice po moru i planinama a evidentirani su na zavodima za zapošljavanje kako ne bi gubili „red.“

Na kraju u tim redovima i to na samom njihovom kraju su se pozicionirali ljudi koji su i sami prijavljeni na zavodima za zapošljavanje, bez ikakvih primanja, kao i njihove supruge ali žive nekako, s vremena na vrijeme od prodaje jaja njihovih koka, imaju jednu ili dvije koze, poneko kozle, njive i šume u vlastitom posjedu i vlasništvu, od čijeg prihoda jedva krpaju kraj s krajem, bili su aktivni sudionici Domovinskog rata u BiH u borbenom sektoru od početka do kraja, dok su ih njihove supruge sa zebnjom u srcu iščekivale s bojišnice, s djetetom u naručju od kojih godinu dana, i gledaju tu nepreglednu kolonu očajnih i ne očajnih ljudi, bez ikakvog stida ili srama, dok se u njima nešto lomi, kida ih na dva dijela, te oni i prije nego li dočekaju svoj red napuštaju taj red jer ne mogu podnijeti smrad svoje vlastite duše u đubrištu tuđih poniženja namijenjenih i njima.

Odlaze sretni, ispunjeni slobodom koju im nudi i daje njihova nutrina, nikad porobljena i slomljena. Nikada ismijana.

Odlaze natrag u naručje svojih supruga koje ih obraza crvenih od netom ispečenog kruha i uštipaka čekaju vedra srca, više ne s djetetom u naručju od kojih godinu dana a ne pitaju ih jesu li ili nisu jer one jako dobro znaju kako oni nisu jer nisu za to.

Znaju kako će i sutra njihovi ljudi biti zadnji tamo gdje se nešto dijeli besplatno na čijem tlu se zapravo vidi karakter svakog čovjeka.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba