Majka Terezija ostat će najuvjerljivije utjelovljenje veličine evanđeoske ljubavi u našem vremenu. Njezina je ljubav proizlazila iz činjenice što je umjela prije svih drugih zamijetiti čovjeka u potrebi i pomoći mu, ne dajući se zaustaviti granicama, niti pomanjkanjem potrebnih sredstava.
“Svetošću ćemo biti sposobni služiti drugim ljudima, svima. A ovo je svakidašnja svetost:
živjeti u miru i ljubavi, pomagati onima koji trebaju tvoje ruke , tvoje riječi, tvoje srce. Biti uvijek spreman na odricanje, na služenje, na ljubav – to je svetost.”
Njezine su riječi, misli i djela snažno dopirale do srca mnogih ljudi i ostavile neizbrisiv trag.
Sveta Majka Terezija albanskog je porijekla, a rođena je u Makedoniji, u Skoplju, kao Agnes
Gondža Bogadžio 26. kolovoza 1910. Kad joj je bilo samo devet godina, poginuo je njezin otac Nikola, a obitelj se tad suočila s velikim novčanim poteškoćama. Kako bi uzdržavala obitelj, majka Drana otvorila je tkaonicu i trgovinu tkaninama, a svoju djecu Agnes i njenu braću odgajala je strogo, ali u velikoj ljubavi i kršćanskome duhu. Agnes je kao djevojčica redovito odlazila u crkvu i pjevala u crkvenom zboru, a kad joj je bilo dvanaest godina poželjela je postati časnom sestrom.
U dobi od osamnaest godina napustila je dom i domovinu te se zaputila u Irsku gdje je pod imenom Sestra Marija Terezija primljena u Institut loretskih sestara. Nekoliko mjeseci kasnije, poslana je u Indiju, u Kalkutu gdje je dovršila redovničku formaciju, položivši prvo privremene, a onda i vječne zavjete, a godine 1944. postaje ravnateljicom škole ‘Svete Marije’.
Prvih dvadeset godina svog redovničkog života provela je poučavajući djevojke te istovremeno izgrađujući snažnu duhovnost koja se oslanjala na ljubav i molitvu prema susestrama i učenicama. Gospodin ju je kroz to vrijeme unutarnjim prosvjetljenjima pripravljao za ono što će se kasnije pokazati kao njena izvanredna i neobična pustolovina. Majku Tereziju najviše je zabrinjavala ravnodušnost ljudi prema siromasima, koji su u velikom broju stradavali u bijednim naseljima i na ulicama grada.
Za vrijeme jednog putovanja vlakom, 1946., čula je jasnije nego ikada Isusov glas koji ju je pozivao neka sve napusti kako bi se stavila u službu siromaha. Majka Terezija je prihvatila taj poziv, a dan koji će joj u potpunosti promijeniti život, nazvala je ‘danom odluke’. Trebalo je vremena kako bi ishodila dopuštenje napustiti loretske sestre, ali je naposljetku 1948. godine postala slobodnom slijediti svoj poziv i ući u svijet siromaha. Obukla je sari – bijelu haljinu s plavim crtama kakvu nose Indijke i u svom novom habitu zaputila se u Patnu k medicinskim sestrama misionarkama na kratki tečaj bolničarstva. Vrativši se u Kalkutu , privremeno se smjestila kod malih sestara siromaha. Dana 21. prosinca 1948. prvi put se zaputila u siromašne četvrti: posjećivale je obitelji, ispirala rane djeci, pobrinula se za starca koji je lutao posve izgubljen ulicom, a ženu na samrti koja je danima ležala na ulici i kojoj nitko nije pritekao u pomoć, odnijela je u obližnju bolnicu. Kalkuta je bila puna ljudi koji su umirali na takav način.
Terezija je shvatila kako mora nešto poduzeti. Zatražila je i primila dopuštenje da se smjesti se u jednom napuštenom hinduskom hramu, utočištu prosjaka. Majka Terezija pretvorit će ga u svoju prvu ‘Kuću umirućih’. Siromašne četvrti sa siromasima kojima je bila potrebna nada, s napuštenom djecom potrebitom ljubavi i umirućima, postat će misionarskim tlom Majke Terezije i žena koje su joj se odlučile pridružiti u načinu življenja, a zajedno će utemeljiti kongregaciju Misionarki ljubavi. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća započelo je širenje Misionarki ljubavi u ostale dijelove Indije.
Kasnije su otvorene brojne kuće u različitim dijelovima svijeta u kojima su zaklon pronašli najsiromašniji. Osamdesetih godina 20. stoljeća, Majka Terezija otvorila je misijske kuće i u komunističkim zemljama, uključujući bivši Sovjetski Savez, Albaniju i Kubu. Kako bi još bolje odgovorila na potrebe siromaha, Majka Terezija je ovoj prvoj kongregaciji pridružila još neke: braću misionare ljubavi, kontemplativne sestre i oce misionare ljubavi te skupine laičkih suradnika. Njezini napori i inicijative nisu mogli proći nezapaženo. Slike ove sitne i pogrbljene žene, naboranog i najčešće nasmijanog lica, odjevene u bijeli sari obišle su cijeli svijet pobuđujući divljenje mnogih: Majka Terezija tješi umiruće, povija rane teško bolesnih ljudi, Majka Terezija grli napuštenu djecu.
To divljenje pretočilo se i u značajna priznanja poput indijske nagrade Padmashri koju je primila 1962. te Nobelove nagrade za mir koja joj je uručena 1979.
Sve te pohvale i pozornost primala je ‘na slavu Božju i u ime siromaha’.
Posljednjih godina svoga života unatoč ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, nastavila je voditi Kongregaciju i odgovarati na potrebe siromašnih. Majka Terezija preminula je u Kalkuti, 5. rujna 1997. Godine. Oplakivao ju je čitav svijet prateći njezin polagani odlazak, a indijska država organizirala joj je pogreb s državnim počastima.
Pokopana je u matičnoj kući Misionarki ljubavi, a njezin je grob ubrzo postao mjestom hodočašća i molitve. Majku Tereziju blaženom je proglasio papa Ivan Pavao II. 19. listopada 2003., a svetom papa Franjo, u Rimu 4. Rujna 2016. godine.
Izvor: narod.hr