Blagdan je Svih svetih, dan kojim Katolička crkva slavi sve kanonizirane, ali i svece koji su ostvarili ideal kršćanskoga života, a nisu kanonizirani.

Svi sveti slave se 1. studenoga, a taj dan je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj.

Crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih nije smrt nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je otkupitelj svih ljudi, i Bog ih sve poziva da budu sveti.

Sveci, to su ostvareni ljudi koji su ispunili smisao svoga bića. Svaki je svetac znak Boga i njegove nazočnosti u svijetu. Kroz njegove riječi čuje se Božja riječ, kroz njegovu ljubav osjeća se Božja ljubav, kroz njegovu dobrotu doživljava se Božje milosrđe.

Pojava čovjeka na zemlji je čudesna i jedinstvena. Kao što je svaki novi dan iznenađenje i prepun novih izazova tako se i čovjek prikazuje u uvijek novom svijetlu i obrisima. Iz dana u dan se očituje njegova tajnovitost i skrovitost, hirovitost i naglovitost.

U kategoriju posebno čudnih ljudi spadaju sveci koje prema redovitom mišljenju kvalificiramo kao izvan serijske ljude, zanesenjake koje ne uspijevamo shvatiti ni prepoznati. Kao da su oni više ne nebu nego na zemlji.

I zato kruže o njima različite verzije, različita tumačenja jer su napravili kvalitativni skok iz ovog zemaljski ograničenog područja u neograničeni i neodredivi predio stvarnosti za koju slutimo da postoji, ali je prepuna tajni i neodgovorenih pitanja.

No, tko su uistinu sveci i kakvo bi značenje mogla imati svetkovina svih svetih za one koji se kršćanima zovu? To su Sluge Božje, opečaćeni i prožeti Bogom. To su ljudi koji već posjeduju nebesko blaženstvo.

Oni stoje u bijelim haljinama, palme im u rukama. Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Krv je simbol djelotvorne smrti Isusove. Taj dar ovdje primaju oni koji prihvaćaju učinke te smrti.

Sveci su djeca Božja. Svijet ih nije prepoznao zato što nije upoznao Njega. To su ljudi koji su sada Njemu slični jer Ga vide kao što jest. Sudbina je svetaca da budu osuđeni na „nastranost“, „nazadnjaštvo“, „nesuvremenost“, „zaostalost“ i „ludost“. Ljudi, njihova braća, neprestano ponavljaju istu pogrešku: prijašnjim mrtvim prorocima dižu spomenike, a sadašnje proroke ubijaju.

Nama koji smo još preostali pruža se čudesna nada u Njemu da budemo kao što on jest. I premda nam se čini da su nam ti sveci nedodirljivi, neuhvatljivi, posve izvan našeg djelokruga oni su ipak duboko uronjeni o ovo svakodnevno, brižni za sve ono što je ljudsko, oni doista zaslužuju naslov ljudi.

To su ostvareni ljudi koji su ispunili smisao svoga bića. Svaki je svetac znak Boga i njegove nazočnosti u svijetu. Kroz njegove riječi čuje se Božja riječ, kroz njegovu ljubav osjeća se Božja ljubav, kroz njegovu dobrotu doživljava se Božje milosrđe.

Kad ne bi bilo svetaca, ovaj svijet ne bi više imao svjedočanstvo o Isusu, Spasitelju svijeta. U tom kontekstu dolazi govor o blaženstvima koja su zapravo program kršćanske sreće. Ona dobivaju puni smisao u osobi Isusa Krista.

Siromaštvo ide zajedno s duhovnim djetinjstvom, koje je potrebno za ulazak u Kraljevstvo. Potrebna je raspoloživost za kraljevstvo nebesko. Svatko može pronaći svoje mjesto u predloženim područjima ljudske djelatnosti premda javno mnijenje odbacuje ovakvu ljestvicu vrednota.

Zapravo zatrte su sve istinske vrednote. Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas. Samo onaj tko je Krista stavio u srce svoje vjere može shvatiti blaženstva, jer smo svi pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu radi uskrsnuća.

Kamenjar.com